Dok smo bili djeca, na pitanje o tome tko je najveći slikar na svijetu, redovito bismo smjerno odgovarali: Pablo Picasso. Kad smo povjerovali da pripadamo svijetu odraslih, primat smo bez rezerve davali Andyju Warholu. A zaista smo odrasli tek nakon što nam je postalo jasno da niti oznaka "likovni umjetnik" već odavno ne pokriva sva ona značenja što smo ih pripisivali pojmu "slikara", i da svako traženje "najvećeg" među njima definira onu dozu naivnosti s kojom se valja obračunati da bi se o umjetnosti govorilo.
Andy Warhol
U sjajnome historicističkom zdanju Umjetničkog paviljona u Zagrebu upravo je otvorena bogata retrospektiva njegova stvaralaštva, koja će ovdje biti na uvidu publici do 23. listopada. Prije hrvatske zgode, izložba Muzeja Andyja Warhola iz njegova rodnog Pittsburgha u posljednjih je skoro dvije godine proputovala golemi dio Evrope, i ne samo nje. Počelo je s Kazahstanom, a prije Zagreba izložba je prošla kroz Istanbul, i poslije još nastavlja za Ljubljanu i Prag. Na sljedećim stranicama probat ćemo vas nagovoriti da se zaletite do prve od aktualnih postaja, premda se nije lako natezati s čestim Warholovim izjavama o relativnoj umjetničkoj irelevantnosti baš njegova djela... Ipak, priča o tome velikanu spada među one kojih se nikad nije dosadno iznova prisjetiti, ma koliko je već znali od riječi do riječi. Uostalom, ponavljanje je bilo postulat njegova rada.
Cvijeće od papira Naš junak rođen je 1928. godine, a do punoljetstva će se odazivati na ime Andrew Warhola. Njegovi roditelji Andrej i Julija bili su doseljenici iz Slovačke; vjenčali su se još 1909. godine u Češkoj. Zajednička domovina naših slavenskih predaka, Austro- -Ugarska monarhija, bila je već na zalazu, u svakom smislu. Ona također nije jedina veza između Warhola i ovog svijeta, budući da je Pittsburgh privlačio desetke tisuća imigranata golemim čeličanama i rudnicima (grad je tada postao centar hrvatske ekonomske emigracije, i kasnije sjedište udruge Hrvatska bratska zajednica). Takav ambijent sjajno se uklapao sa ekonomskom depresijom između dva svjetska rata, a nije niti u kasnijim desetljećima iznevjerio renome. "Čuo sam da engleski punkeri gostuju u Pittsburghu. Tamo se dosađuje puno radničke djece, i vjerujem da će ih pridobiti", izjavio je Warhol koncem sedamdesetih.
U devetoj godini života pretrpio je mali Andrew slom živaca. Tada je odležao punih mjesec dana, i prvi put se aktivno uključio u kreiranje izvornog pop-arta. Njegova majka zarađivala je izradom cvijeća od papira i blagdanskog dekora koji su prodavali po susjedstvu, a on se zacijelo ne bi bunio kada bismo tim povodom podsjetili na stranice Alana Forda, i legendarnu cvjećarnicu koja podvaljuje lažne bukete od novinskog papira i nekvalitetnog ljepila... Oporavljajući se od bolesti, dječak i sam pravi papirnate lutke i ukrase, a ukućani mu donose stripove i listaju ih zajedno s njim. Bolovanja su mnogoj djeci bila prelomnim trenucima života; u slijedećih nekoliko godina Andrew Warhola će shvatiti "da je umjetnost jedino čime se želi baviti". Slijede tečajevi i studij na Carnegie Institute of Technology, uz podršku majke; otac je već umro, nimalo slučajno, od tuberkuloze.
S navršenom 21 godinom Andrew Warhola je postao Andy Warhol, stanovnik New Yorka - umjetničke Meke na istočnoj obali Sjedinjenih Država. Od promjene imena - tipičnog stupanja u show bizz - do traženja prvih poslova i kontakata, Warhol je planski nastojao ubaciti se u profesionalne krugove, izgraditi karijeru kao pomno izveden plan proboja u prvi red najviđenijih. Postupao je od početka u skladu s vlastitom poetikom malenog prodavača ljepote od papier machea, s tim što će filozofski zaokret u njegovoj umjetnosti biti široj publici shvatljiv tek godinama kasnije. On bi se dao sažeti u prilično jednostavnoj formuli, koristeći spomenuti jeftini medij: papier mache ne imitira stvarnost, papier mache je stvarnost par exellance. I doista, što je mogao biti bolji posao za takvog interpreta svakodnevnice negoli dekoriranje izloga, oglasa u novinama, reklama na ulicama?
Takozvana elitna umjetnost toga vremena, i nakon što su bitnici stavljeni ad acta, bila je svejedno visokoparna. Apstraktni ekspresionizam i gestualnost - od ove četiri riječi prosječnom je Amerikancu bio razumljiv jedino veznik. Slavu autora poput Williama de Kooninga ili Jacksona Pollocka donekle su izbalansirala imena kao što su Robert Rauschenberg ili Jasper Johns, čije su "mrlje" bile već kudikamo ilustrativnije, a motivi potkrijepljeni slikama iz pop-kulture, no tretiranima sa opreznom distancom, da ne bi tkogod pomislio... Evolucijski pomak, s obzirom na ove suvremenike ili davne ready-made izloške Marcela Duchampa, izvršio je mlađi naraštaj sa dvojicom autora prije svih. U prvom susretu Andyja Warhola sa djelima Roya Lichtensteina ima nešto od suočavanja Isaaca Newtona sa pronalascima Gottfrieda Wilhelma Leibnitza, no bez uzgredne provale destiliranog jala.
Art s konzervansom "Bože, pa on slika isto što i ja", prisjetit će se kasnije Warhol svoje prve misli kad je početkom šezdesetih navratio na jednu Lichtensteinovu izložbu. A tako su tada slikali valjda samo njih dvojica. Naime, oba su na određeni način preslikavala doslovne prizore iz poznatih stripova, npr. Dicka Tracyja, i uvećavali ih bez podvrgavanja ironiji, no ogoljene do plakatnosti. Nakon toga je Andy Warhol stao svojski grabiti krajnje banalni sadržaj dnevnog života, i slikati ga "onakvim kakav jest", što je samo naoko bio naturalizam. Radovi iz njegovih najpoznatijih faza, primjerice serije Marilyn Monroe ili Campbell's Soup, već su opjevani raznim tumačenjima. O čemu je zapravo riječ? Posjetite li danas web-site Muzeja Andyja Warhola, vidjet ćete među dugim popisom donatora i "Campbell Soup Company", čija je crveno-bijela limenka juhe kao slika osvojila svijet.
Međutim, prije nego što ju je Warhol naslikao, ona je već bila nezaobilazni predmet u svakom američkom domaćinstvu, toliko čest i običan da ju više nije niti primjećivao. Preko svojih slika, Warhol je podsjetio kako joj popularnost nije ništa manja od slave coca-coline boce, i kako njezina ikoničkog potencijala svakodnevni konzumenti jedva da su svjesni. Prilikom ulaska u izvjesnu prostoriju čuvene Mome (Musem of Modern Art) u New Yorku, posjetitelj nailazi na golemi Warholov pano sa nekoliko desetaka poredanih slika Campbellovih konzervi. I ovdje susret sa originalom oduzima dah, usprkos dugom promatranju kvalitetnih reprodukcija u raznim knjigama i časopisima. Gledane sa pet-šest metara, slike limenki najprije sugeriraju stalno ponavljanje motiva, koje bi danas trendovski mogli nazvati elementarnim repliciranjem u okviru nepreglednoga potrošačkog biomehanizma.
Čim se gledatelj približi na trećinu ove udaljenosti, uočit će kako sve konzerve uopće ne sadrže istu kondenziranu juhu; neke su od povrća s govedinom, neke s piletinom i tjesteninom, neke s račićima ili graškom ili lukom... Na pola metra udaljenosti - jer pano privlači kao magnet iz crtanog filma - (dok novi posjetitelji, oni koji su još na drugom kraju sobe, pomišljaju da ovdje ima kratkovidnih) promatrač se zaustavlja i odjednom razabira ljudski zahvat na slici: tragove majstorskog pribora, jer to nisu uvećane fotografije, kao što se može vjerovati sa odstojanja, niti su sve konzerve iste, niti njihova slika ima života bez uloge čovjeka. I Marilyn Monroe viđena je prije Warhola na bezbroj fotografija i snimaka i crteža, sve dok se njezino lice nije svelo na amblem lišen tajnovitoga individualnog sadržaja, pa će to Warhol na svojim slikama nedvosmisleno izraziti.
Anything goes pristup je odlika popularne umjetnosti ili pop-arta. "Sve prolazi", i što je predmet banalniji u svojoj upotrebnoj pojavi, to je njegovo tkivo pogodnije za uzimanje klonova. Čak i kad je slikao tradicionalne motive mrtve prirode, svoju bananu je Warhol izdvojio kao prepoznatljiv simbol. Teoriji koja je okrenula svijet umjetnosti naglavačke, a pop-art uzdigla do sofisticirane filozofije, Andy Warhol je dodao i Anybody goes maksimu, jer on jest bio tragač za humanim u sintetičkoj konzumentskoj džungli. "Mislim da ljudi ne umiru. Oni samo prelaze u velike robne kuće", jednom je kazao. S druge strane, "svi prolaze", i "svi će u budućnosti imati svojih 15 minuta slave". Nijedna njegova izjava nije bila citirana kao potonja, pomalo zastrašujuća u svom ustrajanju na krajnjim posljedicama, osim što su se na nju referirali i mislioci poput McLuhana i Baudrillarda.
Fabrička jutra... Kad smo već kod banane i podjele slave, očito je vrijeme da se kaže nešto i o legendarnoj Tvornici ili Fabrici, kako hoćete, u originalu Factory. Ovaj klub-studio-atelje-svratište na manhattanskoj 47. ulici jedno je od kultnih mjesta u povijesti New Yorka, još otkako su središnji otok Indijanci bljedolikima prodali za stakalca. Warhol je otvorio Tvornicu da bi nesmetano promatrao ljude koji ulaze u ponuđeni prostor komunikacije i publiciteta, a razni frikovi spremno su se odazivali na njegov sirenski zov. Po instituciji "za proizvodnju umjetnosti" danonoćno su se vukli neprilagođeni i daroviti pojedinci, jednako poput onih sasvim netalentiranih i cijepljenih od osnovne svijesti o tome. Warhola su zanimali svi bez razlike; volio je promatrati anonimce u prilici da se izraze, i pričati sa zvijezdama o posve bezveznim stvarima... Njegova literarna forma bio je trač.
Od 1963. do 1968. godine nebrojeni su potražili svog pop-art gurua u Tvornici, koja se u međuvremenu i preselila na Union Square. Iako su ga obilazili Tennessee Williams ili Judy Garland, ostao je Warhol dosljedan svom pozivu otkrivača novih lica, koja će doduše glumiti uglavnom samo u njegovim filmovima. Ultra Violet, Edith Sedgwick, Candy Darling, Jane Hozler samo su neka od njih. A filmovi Andyja Warhola posebna su priča. Jednom je snimao prijatelja koji spava, i taj film od jednoga kadra traje sedam sati, bez neke velike dinamike, kao što se može pretpostaviti. Warhol je priznao da ga nikad niti sam nije pogledao u cijelosti, no želio je imati dokument. "Ne znam je li se toliko toga događalo zato što se tako malo spavalo ili se malo spavalo zato što se toliko toga događalo, no spavanje je bilo zastarjela pojava. Mislio sam da će spavači bivati sve rjeđi", rekao je Warhol.
Naravno, bili su na drogama, ali to nije najvažnije. Neki od Warholovih štićenika zaista su dosegnuli trenutke vlastite slave i značaja, ostavivši za sobom trag većeg utjecaja. Onom bananom bila je ilustrirana omotnica za prvi album grupe The Velvet Underground. Bend koji su vodili Lou Reed i John Cale otkrio je Warhol u Cafeu Bizzare usred Greenwich Villagea, gdje se 1965. godine baš i nisu uklapali sa svojim mračnjačkim pogledom na svijet. "Zajedničko nam je bilo to što smo odbacili iluziju, što smo na različitim područjima inzistirali na stvarnosti", prisjeća se upoznavanja Reed. Andy Warhol uzeo ih je pod svoje, i nametnuo im za prvi vokal njemačku glumicu Nico. U sljedećih dvije godine nisu imali uspjeha, što će dovesti do razlaza Reeda i Calea, no njihova debitantska "Banana" kasnije će se ipak pokazati jednim od najznačajnijih projekata u povijesti rocka.Povezano
