U Hrvatskoj je 90.000 oboljelih od poremećaja prehrane. Udruga Nada osnovana je 2002. godine u Zagrebu kao nevladina, neprofitna udruga za pomoć, ali još uvijek nema svoje prostorije!
Anoreksija i bulimija primarni su uzrok oboljenja zbog bolesti među mladima od 12 do 25 godina. Ana i Mia nastaju iz dubokog, unutarnjeg lošeg osjećanja. Poteškoće u odrastanju i suočavanje s problemima koji djeluju prijeteće, strah od napuštanja sigurnosti djetinjstva i nedostatak pažnje prerastaju u odbijanje odrastanja i fizičkog razvoja. I zaista, najveće patologije pojavljuju se periodu adoloscencije kada su tjelesne promjene najjače, naročito kod ženske populacije. Za ove poremećaje u prehrani osnovno sredstvo prevencije je u obraćanju pozornosti na prve znakove (bolesti) nelagode. (Predsjedništvo vijeća ministra, Ministarstvo za ravnopravnost spolova, www.pariopportunita.gov.it).
Malo sam proučavala inozemne magazine kako bih usporedila koliko pažnje se anoreksiji u cilju prevencije zapravo posvećuje u Hrvatskoj i inozemstvu. U ruke mi je pao jedan talijanski časopis u kojem se reklamama i propagandnim porukama pokušava prenijeti nešto vezano uz ovaj problem.
Želim napomenuti da većina ljudi 'optužuje' manekenke kao dežurne krivce za fenomen anoreksije, sa čime se nikako ne bih složila. Mediji previše provlače modele po novinama karakterizirajući ih kosturima , a nitko nikada ne spominje anoreksične atletičarke, anoreksične balerine, anoreksične gimnastičarke, glumice ili neke sasvim obične žene sa ulice.
Postavlja se pitanje - zašto? Pa nije jedna Kate Moss kriva za nečiju pothranjenost ili fazu u kojoj se nalazi. Međutim, ljudi uvijek traže nekakvo opravdanje i skloniji su liniji manjeg otpora , pa je lakše reći da je za nečije stanje kriva neka djevojka iz novina nego priznati da možda vašem djetetu , prijateljici ili sestri nedostaje ono vrlo bitno, a to je pažnja koja je besplatna. Zar ne?
Mnogi će se pitati o čemu je ovdje zapravo riječ te da li sam ja zapravo jedna od 'luđakinja'! Većina će reći da nisam svoja , no budući da sam odlučila napisati ovaj tekst , u poziciji sam da mi tuđa mišljenje zapravo nisi pretjerano važna. Članak je inspirirala jedna moja poznanica koja je pothranjena te se nalazi u visokom stupnju rizične malnutricije. Kada sam ju ugledala, nisam mogla vjerovati da je to osoba koju poznajem i da se takvo nešto događa oko mene.
Mi ljudi smo zapravo maleni, ne slušajući druge oko sebe, većine stvari postanemo svjesni tek kada se počnu događati u našoj blizini. Uvijek smatramo da je to negdje daleko ili da se to događa nekom drugom. Pa to su samo neke priče o kojima gledamo u filmu ili čitamo u novinama , a takve 'ljude' definiramo kao luđake. Pa gdje im je pamet , kako bi pravo pučki rekli.
Tema mog teksta je problem anoreksije i bulimije u Hrvatskoj. Problem o kojem se ne priča te koji se zanemaruje i stavlja sve dublje pod stol. Činjenica govori da u Hrvatskoj ne postoji niti jedna posebna ustanova koja se bavi liječenjem Anoreksie nervose , dok u inozemstvu osim navedenih ustanova postoje specijalizirani timovi ljudi, ciljano usmjereni prema tom problemu.
Kome se zapravo oboljele djevojke (kažem djevojke, jer 90% oboljelih čine one) mogu obratiti te na koji način zapravo mogu riješiti ovaj problem? Kada vam taj problem dođe u obitelj , to postaje problem cijele obitelji , a ne pojedinca. Nitko tada ne shvaća što se zapravo dogodilo te kako je jedna obrazovana cura došla u takvo stanje. Obrazovanje, starosna dob i financijsko stanje epiteti su koji u ovom slučaju ništa ne znače, jer anoreksija podjednako zahvaća bogate, siromašne, ljude s doktoratima ili osnovnom školom.
U Hrvatskoj je 90.000 oboljelih od poremećaja prehrane (Izvor podataka: Udruga Nada, www.hope.hr). Udruga Nada osnovana je 2002. godine u Zagrebu kao nevladina, neprofitna udruga za pomoć oboljelima od poremećaja prehrane. Zanimljiva je informacija da kao jedina udruga koja se bavi ovim problemom, Nada još uvijek nema svoje prostorije!