Gleb Čumalov se nakon nekoliko godina građanskog rata i Oktobarske revolucije vraća kući gdje se zatekne u tvornici cementa koja, usprkos godinama revolucionarnih težnji za preuzimanjem privatnog vlasništva, samuje, prazna i neaktivna. Njegov je povratak kući istodobno i povratak ženi i zajedničkom djetetu.
Ali žena mu ne uzvraća. Zaljubljena je: njezina je ljubav sad Revolucija, tijelo i srce su joj zapečaćeni. Od tog je trenutka Glebov cilj dvostruk: uvjeriti novu vlast da omogući ljudima/radnicima osposobiti cementaru koja bi mogla raditi i proizvoditi i više i bolje nego prije, te ponovno pridobiti srce svoje odjednom emancipirane žene.
Cement je ljubavno pismo u nekom trenutku prijeloma, reza između postojećega i radikalno novoga, naslikanog brutalno surovom silom, koja u pisanju neumoljivo ispovijedaju vjeru da sve to jest i mora biti, bez obzira na ishode, i da je naša budućnost, budućnost čovječanstva točno taj prijelom, ili… je uopće neće biti.