CroModa na Inferno Festivalu: Zašto Hrvatska nije Norveška

CroModa je jedini medij iz ovog dijela Europe koji je (od 16. do 19. travnja, on the face of the place, što bi rekli Nadrealisti) pratio norveški Inferno Festival

Norveška - zemlja fjordova, nafte, električnih automobila i općenitog blagostanja - po mnogočemu slična Hrvatskoj, ali i uvelike različita. Koliko god dugačak niz pozitivnih sličnosti bio (broj stanovnika, razvedenost obale, prirodne ljepote, obnovljivi izvori energije...), tako je niz različitosti kudikamo duži. I to, naravno, u negativnom smislu za Hrvate. Ukratko, država koja je oko 20 do 30 godina ispred Hrvatske, bilo da se radi o tehnološkoj, infrastrukturnoj ili ekonomskoj (nad)moći. Ako pod povećalo stavimo i glavne karakteristike modus operandija dviju naroda, razlike su još drastičnije.

Skandinavija kao rasadnik talenata

Bilo kako bilo, posjeta skandinavskim metropolama je obavezno štivo za sve urbane persone, a prije svega za ljubitelje fenomena modernog showbiza budući da cijela Skandinavija na tom polju ima što za ponuditi. Dovoljno je napomenuti da velik broj producenata koji stoji iza megazvijezda poput Lady Gage, Rihanne ili Beyoncé svoju naobrazbu i korijene vuče upravo iz Skandinavije. Posjeta gradovima poput norveškog Bergena ili Osla svakako ulazi u gore spomenutu kategoriju, a što je i autor ovog teksta u slučaju Osla obavio već po drugi puta. Većina stvari po pitanju kulture u norveškoj prijestolnici vrti se upravo oko glazbe.

U Oslu, kao u jednom od najnaprednijih gradova kugle zemaljske, gotovo je uobičajena svakodnevna ponuda najrazličitijih klupskih koncerata i partija. Norvežani su poznati prvaci alternativnog show businessa (alternativnog za naše pojmove) koji uključuje nihilističnu i mračnu glazbu, film i modu. Ipak, za razliku od naših prilika gdje takvu scenu uglavnom čine asocijalni i propali članovi društva niže platežne moći (metalci, pankeri, rokeri i slično), takvi oblici su u Norveškoj i općenito Skandinaviji etablirani dio mainstrema pa se nastupi ekstremnih metal bendova na modnim revijama smatraju normalnom pojavom.

Snažna glazbena industrija temeljena na kontroverznoj prošlosti

U cijelu se priču ugurao i niz većih događaja, a jedan od njih je i Inferno. Radi se o festivalu koji njeguje izrazito ekskluzivan status i većina posjetitelja dolazi upravo iz inozemstva - Europe, Amerike, Azije... S kapacitetom nešto manjim od dvije tisuće ljudi, Rockefeller Music Hall je centralno mjesto oko kojeg se vrti veći dio priče, pa se shodno tome na festivalu često mogu vidjeti kultni sastavi koje je gotovo pa nemoguće vidjeti na nekim većim turnejama. Dakako, dio te ekskluzivnosti proizlazi iz ekonomske moći (cijena festivalske ulaznice, primjerice, iznosi 1.500 kuna), tako da organizatorima nije problem samo za ovaj događaj 'dovući' neki bend s drugog kontinenta, a ne ih hvatati na tekućoj turneji (npr. Sigh iz Japana ili Hatebreed iz Amerike).

Black metal, najznačajniji norveški kulturološki izvozni proizvod, zapravo je jednim dijelom i razlog postojanja ovog festivala. Glazbeni pravac počiva na temeljima burne prošlosti s početka 1990-ih pa nije ni čudo da nekoliko metaka u tijelu Tupaca Shakura djeluju poput proljetne šetnje Sljemenom spram desetine zapaljenih crkvi, niza ubojstava i samoubojstava.

Nota bene, usporedbe radi, danas se ovdje radi o industriji koja po ekonomskoj snazi nekoliko puta proguta kompletnu balkansku turbofolk produkciju. Stoga ne iznenađuje rezultat primjene naprednog poslovnog modela - moguće je uočiti niz popratnih sadržaja u sklopu događaja - npr. festival je dobio svoje inačice u Švicarskoj i Indiji, pokrenuta je glazbena konferencija, organiziraju se sastanci glavešina iz glazbene industrije, itd.

Spektakl vrijedan svake k(r)une

Nivo organizacije je za hrvatske pojmove zapanjujuć. Ne samo da više različitih ministarstva norveške vlade podržava isti, nego je unutar privatnog sektora iskoordinirano sve od smještaja pa do turističkih obilazaka. Apsourdno, Norvežani u službenom hotelu s 4* cijene smještaja srežu za 40-50%, dok s druge strane Dalmatinci za vrijeme trajanja Ultra festivala dvije oronule sobe sa smrdljivom kupaonom cjenovno dignu za 300%. Kako bi se u našem narodu reklo - kravu treba musti dok ne krepa, što nam još jednom ukazuje na ogledan primjer razlike između dva mentaliteta - uspješnog skandinavskog i pećinskog balkanskog.

Glazbeno govoreći, ove godine su prvi i treći dan bili najatraktivniji, posebice nastupi norveške institucije Dimmu Borgir, koja je odavno počela koračati stopama mainstreama što ih svrstava u klasu jednog Satyricona. Gotovo je i nemoguće izdvojiti neki ispodprosječan nastup; većinu njih karakteriziraju odličan show, tehnička izvedba i atraktivnost nastupa - npr. švedski sotonisti Watain, grčki Rotting Christ, norveški Tulus, već spomenuti Hatebreed, itd.

Nažalost, ova parada i upijanje svih pozitivnih strana koje jedna skandinavska zemlja može ponuditi košta. I to puno - lokalni cjenovni indeksi u odnosu na norveške ukazuju na astronomske razlike - primjerice Big Mac hamburger je oko 2 do 3 puta skuplji u odnosu na domaći. Ako tome dodamo činjenicu da BDP per capita u našem slučaju iznosi oko 18, a u norveškom preko 54 tisuće dolara, jasno je da pripadnik hrvatske srednje klase na ulicama jednog Osla može komotno operirati kao prosjak u društvu imigranata iz Afrike.

Ipak, koliko god Norvežani bili bogati i blaženi prirodnim bogatstvima, njihov najveći forte leži u mentalitetu koji promiče rad, skromnost, disciplinu i dugoročno planiranje. Sve ono što je majka priroda većinu Hrvata genetski zakinula.