Dokumentarci o rodbinskim odnosima u Dokukinu KIC

Dokukino KIC u novom ciklusu donosi pet filmskih naslova koji kroz prizmu krvno srodne zajednice rastvaraju postojeće društvene kontekste i, povremeno, barijere

Program otvaraju višestruko nagrađivane festivalske uspješnice, iransko-švicarski film Obiteljska rendgenska slika i portugalski Metamorfoza ptica, a nastavlja se  zapaženim regionalnim ostvarenjima, Čekaj me i Pismo ocu, uz intrigantni film Vitalija Manskog, Rodbina, redatelja čiji najnoviji film o posljednjem predsjedniku SSSR-a Gorbačov. Raj kreće u distribuciju u četvrtak, 3. veljače.

Program u petak 28. siječnja i subotu 29. siječnja donosi projekcije uspješnog i iznimno osobnog filma redateljice Firouzeh Khosrovani o složenom braku njezinih roditelja. Obiteljska rendgenska slika, koja je nagrađena kao najbolji dugometražni dokumentarac na prestižnom amsterdamskom festivalu IDFA, sastavljena je od obiteljskih fotografija i mnogih arhivskih materijala iz povijesti redateljičine obitelji, uz rekonstruirane i zamišljene dijaloge među raznim članovima koji produbljuju prikaz odnosa između jedne pobožne Muslimanke i zapadnjački orijentiranog radiologa. U šire društvenom kontekstu dobijamo uvid u turbulentni, revolucionarni Iran ’60-ih.

Portugalska redateljica Catarina Vasconcelos za svoj poetični dokumentarni film Metamorfoza ptica osvojila je, među ostalim, nagradu FIPRESCI na Berlinaleu 2020., nagradu za najbolji međunarodni dokumentarac na prizrenskom Dokufestu i više nagrada na IndieLisboa. U maniri magijskog realizma komponira obiteljsku sagu istkanu pismima i svjedočanstvima oca i kćeri nakon gubitka njihovih majki. Film se izmiče očekivanim narativnim strukturama i kronologijama, a primiče hibridnim inovacijama, onkraj “granica” dokumentarizma. Osim osobnih povijesti formira se i slika kolonijalističke povijesti Portugala u pomno komponiranoj tablo-estetici.

U nedjelju 30. siječnja u 19 sati na rasporedu je doku-poslasticu Damira Markovine, višestruko nagrađivani film Čekaj me koji nam donosi priču o odnosu majke i kćeri u poznim godinama u postratnoj stvarnosti, te ranije ostvarenje zapaženog srpskog redatelja Srđana Keče, Pismo ocu, u kojem autor traži lice oca, u njegovoj odsutnosti. Oba srednjemetražna ostvarenja zapanjuju svojom nenametljivom iskrenošću i emotivnošću, bez potenciranja nepotrebnih sentimentalnosti, ali na uzvišen način.

Ovotjedni ciklus zatvara se filmom Vitalija Manskog Rodbina koji je obišao svijet. I on se okreće vlastitoj povijesti, obiteljskoj situaciji u kojoj se ogleda stvarnost podijeljene Ukrajine. Manski želi prikazati svoju zemlju van ograničenja medijski perpetuiranog sukoba Istoka i Zapada, te nakon revolucije 2013. s kamerom obilazi članove svoje obitelji, u Ukrajini, na Krimu i u Donjecku ne bi li realnije oslikao perspektivu ukrajinskog stanovništva. Riječ je o dugom putovanju, metaforičkom i doslovnom, koje, kako piše Carmen Grey za Cineuropa, pokušava shvatiti “korijene nacionalizma i frikcije identiteta”.