Gledali smo ubojiti Combichrist u Grazu i Berlinu, evo kako nam je bilo

Electro-industrial prvaci Combichrist i dalje pružaju ubojite nastupe. Pogledali smo ih i u Grazu i Berlinu, evo kako nam je bilo.

Iako se možda pet do šest godina čine kao relativno kratak period, jedan takav vremenski niz u glazbenoj industriji čini cijelu vječnost, posebino u pogledu trendova. Trap kao današnji neprikosnoveni vladar noćnih klubova preuzeo je apsolutni primat – dok su se pred koju godinu EDM, dubstep i ine singlice štancale kao na traci, u 2018. godini Lil Pump i frendovi vode cijelu priču.

Razdoblje oko 2010-2011. označilo je potpuni preporod alternativne mračnjačke elektronike u Zagrebu. S čak tri koncerta (ne računajući onaj zadnji u Tvornici 2014.) electro-industrial divljaci Combichrist poharali su sve relevantne zagrebačke klubove i svojom soničnom destrukcijom okupili domaće fanove s dijametralno potpuno različitih scena. Tako je na njihovim koncertima bilo darkera iz Jabuke, metalaca iz Močvare, ali i gospode koja obitava u Galleryu.

Da dark electro scena nije toliko pala danas bi značajan broj hipstera nosio lateks. Tome je nedvosmisleno doprinijelo sponzorstvo gigantskog Rammsteina, ali i jaka medijska kampanja koja je uključivala i sada već kultnu trash tv emisiju Red Carpet. Da je tad postojao Swanky ili Pop Up Summer Garden uopće ne sumnjam da bi znatan broj hipstera nabacio na sebe lateks i počeo obitavati na Parafiliji ili Bestiarumu uz popratnu zvučnu kulisu ala Suicide Commando ili ako baš hoćete – samog Combichrista.

Bilo kako bilo, te godine su daleko iza nas, a cijela EBM/industrial/goth/dark wave scena je u smislu brojčane snage opet svedena na razinu Jabuke. Combichrist je od tog zadnjeg zagrebačkog nastupa izdao još jednu ploču “This Is Where Death Begins” koja je, baš poput i live izvedbe, okarakterizirana s puno dominantnijim zvukom gitare no što je to bio slučaj prije kad su elektronsku podlogu pratili isključivo bubnjevi i različite druge perkusije.

Postaja prva – Graz

Kako je potpisnik ovih redova organizirao tri od četiri nastupa za Combichrist u Zagrebu, bio je red da nakon tri i pol godine ponovno pogledam neki njihov show. Grah je pao tako da su me noge odnijele put obližnjeg Graza, a kolegicu Dunju u Berlin. Svrha odlaska na koncert nije bila samo puka zabava, znatiželja ili nešto treće, već i činjenica da je ovo idealna prilika za uhvatiti bend prije nego isti u karijeri otvori novo poglavlje budući da se za 2019. sprema novi album i velika svjetska turneja.

Bilo kako bilo, Explosiv je relativno malen, ali lijepo uređen alternativni klub koji se zapravo pokazao kao pun pogodak za kontinentalni nastup usred ljeta kad su godišnji odmori već u punom zamahu. Shodno tome vrućina je poharala sve prisutne, a temperaturu su dodatno (rekao bih i očekivano) podignuli upravo Combichrist. Dojma sam da scena s koje dotični bend crpi značajan broj fanova i ne dijeli previše značajaka sa samim sastavom budući da stari znanci i dalje apsolutno gaze sve pred sobom, a što se ne može reći za većinu ostalih aktova sličnog usmjerenja. Iako su u bendu može primijetiti i poneko novo lice, energija i zvučna kulisa koju smo nekoć mogli gledati u Zagrebu su još uvijek tu, a glavni akteri s podjednakim žarom animiraju publiku na kretanje.

Postaja druga – Berlin

Svaki klub ili koncertni prostor u Berlinu danas iza sebe ima zanimljivu prošlost. Columbia Theater, mlađi brat velike sestre Columbiahalle, jedan je od njih. Nekadašnje kino za američke vojnike Zapadnog Berlina savršeno je očuvano, obnovljeno i uz minimalne promjene adaptirano u jedan od omiljenih prostora manjeg kapaciteta za indie i alternativne gigove. Iščekujući početak koncerta benda kakav je Combichrist u prostoru kakav je Columbia Theater većinu vremena djeluje pomalo groteskno – umjesto scena iz američkih filmova u kojima preplanuli mladići utegnuti u uniforme koketiraju s pin-up ljepoticama šezdesetih, prostorom dominiraju darkerice utegnute u lateks i neobičan miks metalaca različitih podžanrova. Svi oni u glas veselo pjevaju hitove Europea i Journeya u pauzi između predgrupe i main acta.

Vesela atmosfera, koliko god to za gig ovakvog kalibra deplasirano zvučalo, zarazna je, a dojam dodatno podiže raznovrsnost majica primijećenih u publici. I hate goth, Anthrax, Wacken, Roskilde, Slipknot, Kreuzberg, Body Count, pa čak i jedan Oscar Wilde. Na krilima tog i takvog uvoda, koncert Combichrista nije, kako bi većina možda očekivala, bio nabrijana energična bomba, ne, bio je to atmosferičan tulum na kojem ni u jednom trenutku ne poželite sjesti niti ispustiti čašu iz ruke pa makar u njoj bila samo Fritz-Kola. Unutra su bili svi – i konobari i redari i tonci i nekolicina klinaca u Wednesday 13 majicama koja je došla u pratnji roditelja. Dovoljan razlog bendu da isporuči najbolje od sebe i da se ni u jednom trenutku ne zapita zašto je dvorana tek polovično popunjena. Jer svi do jednog u toj polovini dvorane bili su tu večer njihovi “Maggotsi s Partyja”.