Izložba 'Nit koja nas povezuje' otvorena je od 02. do do 16. listopada
Izložba tekstila: Nit koja nas povezuje
Nit koja nas povezuje je skupna izložba Tekstilne sekcije ULUPUH-a, uz sudjelovanje članova Sekcije za oblikovanje odijevanja. Izložba se otvorila u petak, 2. listopada, u 19 sati u galeriji Izidor Kršnjavi (izložbeni salon Škole primijenjene umjetnosti), Zagreb. Kustos izložbe je Vladimir Rismondo, a radovi se mogu razgledati do 16. listopada.
Izlaže 12 autora tekstilne umjetnosti i umjetnosti oblikovanja odijevanja: Eleonora Apostolova, Matea Banoža-Blažević, Staša Čimbur, Andreja Deskar, Jadranka Hlupić-Dujmušić, Ruža Hodak, Vesna Kolobarić, Goran Nemarnik, Renata Svetić, Gordana Špicer-Šimić, Wanda Tudja-Strahonja i Ante Tonči Vladisavić.
Autori su pojmu "nit" i konceptu pristupili sa dva aspekta. Obradili su ga doslovno i fizički ga unoseći u oblikovanje svog rada ili su ga obradili misaono i sa filozofskog aspekta.
Eleonora Apostolova svoje tekstilno stvaralaštvo oblikuje u tehnici ručnog tkanja sa prirodnim predivima inspirirana tradicionalnim stvaralaštvom i geometrijskim oblicima. Istražuje reljef, strukturu i taktilnost ručnog tkanja koje je primijenjenog karaktera za interijere i odjevne predmete. Akcentira potrebu postojanja ljepote i topline kolorita u životnom okruženju i njihovo relaksirajuće djelovanje.
Matea Banoža-Blažević u svom umjetničkom izričaju vodi se istraživanjem, dosjetkom i konceptom. kako je odjeća nepresušna inspiracija, iako je ciklička kao takva, sa svakim novim iščitavanjem postavlja nova/stara pravila. Dakle, na pitanje zašto tekstil? Odgovara zašto ne!?
Ciklus radova Staše Čimbur slavi putenost ženskog tijela, predstavljenog simbolima taktilnog (prsti, ruke), vizualnog (oči) i gustativnog ( usnice, usta) karaktera. Poticaj za ovaj niz radova predstavlja znameniti refren pjesme See Me, Feel Me, Touch Me grupe The Who, koji na izvjesni način sugerira komunikacijske i konzumacijske aspekte naše egzistencije.
Andreja Deskar u tekstilnom stvaralaštvu prenosi svoj unutarnji umjetnički doživljaj i ushit koji joj je nit poveznica sa djelom zaživljenim na platnu pobuđujući mir i spokoj svoje nutrine. Sloboda tekstilnog stvaralaštva za nju znači i osobnu slobodu, bez kalupa trenda i vizualnih aktualnosti. U stvaralačkoj spontanosti nastaju djela koja su ekscentrična i avangardna ili su po potrebi banalna što je određeno emocijama i inspiracijom koje određuju i tehnike kojima stvara.
Stvaralaštvo Jadranke Hlupić-Dujmušić je kombinacija slikarstva, mode i dizajna. Na ovoj izložbi u „autobiografskom triptihu“ nit je upotrijebila simbolički. Stvari i događaji koji ju određuju istovremeno ju povezuju nevidljivim nitima sa ljudima i stvarima oko nje. Razine nesvjesnog, podsvjesnog,svjesnog i kozmičkog umrežuju naše odnose i povezuju nas "nitima" koje se u jednom trenutku čine čvrste i postojane, a već u drugom osjetimo njihovu krhkost ili pak začuđujuću snagu i moć.
Ruža Hodak predstavlja se skulptorskim haljinama suptilne gracilne izvedbe. Dekonstrukcijom tkanine stvorila je novu nit, prateći tok svijesti gradi novu strukturu i oblikuje odjevni predmet. To je višeslojni odgovor na zadanu temu u emotivnoj skulpturi. Preplitanje kao tehnički postupak ima snažnu emotivnu bazu. Usvajanjem znanja tekstilnog stvaralaštva kao dijela kulturnog obiteljskog naslijeđa i unošenjem novih komponenti stvaraju se niti koje ju emotivno, sociološki i kulturološki vežu sa daljom i bližom prošlosti i puštaju spore koje mogu rezultirati u budućnosti. To su neraskidive niti koje veže u čvrstu ili rahlu strukturu svog stvaranja.
Vesna Kolobarić u različitim ciklusima radova istražuje kako psiho-socijalni, ekonomski i ekološki utjecaji oblikuju vizualni identitet pojedinog vremena, kako tehnološki i znanstveni napredak utječe na upotrebu materijala u umjetničkom stvaralaštvu. Za ovu izložbu inspirirana je panonskim prapovijesnim morem po čijem dnu sada hoda. Kompozicija tekstilnih radova ostavlja dojam arhaičnog organskog biljnog ili životinjskog oblika sa ekološkim porukama i nužnim suživotom sa prirodom. Tkanine su djelomično paljene kao hommage ljetnim požarima.
Goran Nemarnik predstavlja se kompozicijom jasnih apstraktnih oblika snažnog kolorita kojem je korijen u skicama za kapu. Prikazao je genezu stvaranja umjetničkog djela. Početna ideja kroja funkcionalnog modnog detalja prerasla je u umjetničko djelo koje se umjesto na glavi u svojoj završnici smješta na zid.
Renata Svetić predstavlja se misaonim komentiranjem trenutne stvarnosti sa duhovitim osvrtom – "kihnul dolar prekooceanski – kihnul euro te i kuna". Njezina nit poveznica je "pravi" dolar i PVC ženska shoping torba kojima komentira potrošačko društvo, kriterije vrednovanja i smisla postojanja, isticanje baze u odnosu na duhovnu nadogradnju.
Gordana Špicer-Šimić u oblikovanju tekstila koristi se eksperimentalnim pristupom korištenjem različitih materijala i prediva sa izraženim vedrim koloritom.
Wanda Tudja-Strahonja oblikovanje od papira, žice, lima i reciklažnih materijala predstavlja poseban interes u radu u posljednjem stvaralačkom periodu, a crtež se stalno nameće kao dominantan izraz.
Ante Tonči Vladislavić uz modni, odjevni i tekstilni dizajn, bavi se oblikovanjem kostima za film, kazalište i TV, teorijom mode i pedagoškim radom. U svojstvu dizajnera i umjetničkog direktora oblikovao je mnoge modne kolekcije za industriju. Kao modni dizajner najviše djeluje u području industrijskog dizajna.Vodio je više projekata i dizajnirao zaštitnu i radnu odjeću za više domaćih naručitelja. To su uniforme izrazito visokih i posebnih zahtjeva u materijalima i krojevima, pa mu je dizajniranje funkcionalne odjeće i primjerenog tekstila (Čateks, Čakovec ) najveći izazov u dizajnu odjeće. U kazalištu i na filmu realizirao je mnoge kostimografije.
Matea Banoža-Blažević u svom umjetničkom izričaju vodi se istraživanjem, dosjetkom i konceptom. kako je odjeća nepresušna inspiracija, iako je ciklička kao takva, sa svakim novim iščitavanjem postavlja nova/stara pravila. Dakle, na pitanje zašto tekstil? Odgovara zašto ne!?
Ciklus radova Staše Čimbur slavi putenost ženskog tijela, predstavljenog simbolima taktilnog (prsti, ruke), vizualnog (oči) i gustativnog ( usnice, usta) karaktera. Poticaj za ovaj niz radova predstavlja znameniti refren pjesme See Me, Feel Me, Touch Me grupe The Who, koji na izvjesni način sugerira komunikacijske i konzumacijske aspekte naše egzistencije.
Andreja Deskar u tekstilnom stvaralaštvu prenosi svoj unutarnji umjetnički doživljaj i ushit koji joj je nit poveznica sa djelom zaživljenim na platnu pobuđujući mir i spokoj svoje nutrine. Sloboda tekstilnog stvaralaštva za nju znači i osobnu slobodu, bez kalupa trenda i vizualnih aktualnosti. U stvaralačkoj spontanosti nastaju djela koja su ekscentrična i avangardna ili su po potrebi banalna što je određeno emocijama i inspiracijom koje određuju i tehnike kojima stvara.
Izložba tekstila: Nit koja nas povezuje
Ruža Hodak predstavlja se skulptorskim haljinama suptilne gracilne izvedbe. Dekonstrukcijom tkanine stvorila je novu nit, prateći tok svijesti gradi novu strukturu i oblikuje odjevni predmet. To je višeslojni odgovor na zadanu temu u emotivnoj skulpturi. Preplitanje kao tehnički postupak ima snažnu emotivnu bazu. Usvajanjem znanja tekstilnog stvaralaštva kao dijela kulturnog obiteljskog naslijeđa i unošenjem novih komponenti stvaraju se niti koje ju emotivno, sociološki i kulturološki vežu sa daljom i bližom prošlosti i puštaju spore koje mogu rezultirati u budućnosti. To su neraskidive niti koje veže u čvrstu ili rahlu strukturu svog stvaranja.
Vesna Kolobarić u različitim ciklusima radova istražuje kako psiho-socijalni, ekonomski i ekološki utjecaji oblikuju vizualni identitet pojedinog vremena, kako tehnološki i znanstveni napredak utječe na upotrebu materijala u umjetničkom stvaralaštvu. Za ovu izložbu inspirirana je panonskim prapovijesnim morem po čijem dnu sada hoda. Kompozicija tekstilnih radova ostavlja dojam arhaičnog organskog biljnog ili životinjskog oblika sa ekološkim porukama i nužnim suživotom sa prirodom. Tkanine su djelomično paljene kao hommage ljetnim požarima.
Goran Nemarnik predstavlja se kompozicijom jasnih apstraktnih oblika snažnog kolorita kojem je korijen u skicama za kapu. Prikazao je genezu stvaranja umjetničkog djela. Početna ideja kroja funkcionalnog modnog detalja prerasla je u umjetničko djelo koje se umjesto na glavi u svojoj završnici smješta na zid.
Renata Svetić predstavlja se misaonim komentiranjem trenutne stvarnosti sa duhovitim osvrtom – "kihnul dolar prekooceanski – kihnul euro te i kuna". Njezina nit poveznica je "pravi" dolar i PVC ženska shoping torba kojima komentira potrošačko društvo, kriterije vrednovanja i smisla postojanja, isticanje baze u odnosu na duhovnu nadogradnju.
Gordana Špicer-Šimić u oblikovanju tekstila koristi se eksperimentalnim pristupom korištenjem različitih materijala i prediva sa izraženim vedrim koloritom.
Wanda Tudja-Strahonja oblikovanje od papira, žice, lima i reciklažnih materijala predstavlja poseban interes u radu u posljednjem stvaralačkom periodu, a crtež se stalno nameće kao dominantan izraz.
Ante Tonči Vladislavić uz modni, odjevni i tekstilni dizajn, bavi se oblikovanjem kostima za film, kazalište i TV, teorijom mode i pedagoškim radom. U svojstvu dizajnera i umjetničkog direktora oblikovao je mnoge modne kolekcije za industriju. Kao modni dizajner najviše djeluje u području industrijskog dizajna.Vodio je više projekata i dizajnirao zaštitnu i radnu odjeću za više domaćih naručitelja. To su uniforme izrazito visokih i posebnih zahtjeva u materijalima i krojevima, pa mu je dizajniranje funkcionalne odjeće i primjerenog tekstila (Čateks, Čakovec ) najveći izazov u dizajnu odjeće. U kazalištu i na filmu realizirao je mnoge kostimografije.
Povezano
