Izvedena predstava redatelja Ivice Kunčevića

Izvrsna predstava, ujedno posljednja festivalska premijera, u ruhu redatelja Ivice Kunčevića pomela je valove oduševljenja i zaslužen gromoglasni pljesak uoči svojeg premijernog prikazivanja 20. kolovoza na Poljani Ruđera Boškovića.

Skupu - komediji u pet činova, sačuvanoj u krnjem obliku bez završetka, tema je patološka i pretjerana škrtost. Iako je poznato kako je predložak ovog briljantnog uratka dubrovački komediograf Marin Držić pronašao u Plautovoj „Alulariji“, uvodeći elemente svakidašnjice 16. stoljeća u kojoj se zrcali slika ondašnjeg dubrovačkog društva i institucija, stvoreno je zaista originalno te izuzetno vrijedno djelo. Riječ je, dakle, o izvornoj, „najdubrovačkijoj komediji“ u kojoj se osuđuje najupadljiviji porok obogaćene Dubrovačke republike – škrtost. „Tezoro“ je ključni termin, te se prožima čitavom predstavom, a redatelj je jezikom srodnom dubrovačkim gledateljima upravo apelirao na pogubu i pomutnju koja ishodi iz ove sklonosti.

Goran Grgić, briljirao je u naslovnoj ulozi, zajedljiva, na novce „namurana“ starca – u redateljskoj verziji čovjeka srednjih koji ne preže pred zdravim razumom i naklonosti srca kako bi svoju malodobnu kćer dao u ruke ostarjelom bogatašu i to „bez prćije“. U komediji se sudaraju dva oprečna svijeta – mladost i starost, polet novih generacija i konzervativizam, iskrena ljubav i materijalna korist. Ističući element došljaka, stranih ljudi koji dok „našjenci“ jednom drugom nogu podmeću, budno promatraju i grabe korist, redatelj je upozorio na harajući trend suvremene stvarnosti. Živim dijalozima, strelovitom dovitljivošću Držićevih replika, lakoćom izgovorene riječi i scenskim kretnjama prikazan je renesansi kontekst ljudskih poriva i htijenja u mnogočem nalik ovom današnjem.

Izrazito ambijentalne naravi, predstava je odigrana na Boškovićevoj poljani. Iako već uvriježena lokacija izvedbi pod okriljem Festivala, ovog puta scena je ponešto drugačija. Gledalište je izokrenuto, čime je postignuta topografija komada, gdje se nastanio i zabarikadirao Skup. Lijevo je Crkva Jezuita gdje će skriti „munčjelu“ u kosti, a u pozadini se vidi Grad. Osim Grgića prisutni su mnogi veteramo hrvatskog glumišta (Doris Šarić Kukuljica, Kruno Šarić, Zvonimir Zoričić, Danko Ljuština, Vlasta Knezović) te predstavnici mlađih pokoljenja (Srđana Šimunović, Goran Bogdan, Zoran Vujović, Nikša Butjer) kojima zasigurno ne manjka žara i vjerodostojnosti pri izvedbi komediografskih dragulja signora Marina. Izrada kostima povjerena je Danici Dedijer, glazba Franu Ðuroviću, a oblikovatelj svjetla je Zoran Mihanović. Kao lektor sudjeluje i legenda hrvatskih kazališnih daski– umirovljeni Miše Martinović.

S punim pravom, možemo reći kako je Kunćević, pripadnik stare škole hrvatskih kazalištaraca, stvorio jedan nenametljiv, dramaturško – redateljski okvir koji je direktna poveznica s našim vremenom, čineći pri tom koncepciju ove virtuozne renesansne komedije dopadljivom svačijem oku i ukusu.