Laibach još uvijek godi kao prije 10, 20 ili više godina

Za razliku od mase bendova koji se s vremenom potpuno izgube u vremenu i prostoru, Laibach je uvijek više ili manje bio negdje blizu ili u samoj žiži zbivanja

Dugoočekivanom koncertu slovenske institucije zvane Laibach prethodio je uistinu sveobuhvatni marketinški napad putem svih mogućih kanala promocije – novina, interneta, radija, televizije... Vjerojatni vrhunac kulminirao je TV intervjuom obavljenim od strane Aleksandra Stankovića, koji je u istom potpuno izgubljen i bez ikakvog kompasa pokušao parirati svojevrsnom ministru propagande države NSK - Ivanu Novaku. Naravno, potpuno bezuspješno.

Stanković možda verbalno i može doskočiti domicilnim kvazipolitičarima i sličnom polusvijetu, no ovakav sugovornik ipak zahtijeva jedan posve drugačiji nivo interakcije; što je posljedično voditelja emisije ostavilo posve razgolićenog na vjetrometini. Pitanja u rangu onih da li Laibach propagira nacizam i/ili komunizam možda su bila fora 1985., no 2014. teško da mogu bilo koga impresionirati.

Nekima su možda i dosadali, ali...

Bilo kako bilo, besplatna TV reklama u trajanju od sat vremena organizatorima koncerta svakako nije bila naodmet, tako da je nakon duljeg vremena Laibach u Zagrebu zasvirao pred dupke punom Tvornicom Kulture. Tome je svakako pripomogla i činjenica da je slovenski kolektiv ipak uzeo malo veće vremensko odstojanje u odnosu na zadnji koncert, što nije bio slučaj u periodu od prije nekoliko godina, kada ih se pubika malo zasitila, jednim dijelom i zbog visoke frekvencije učestalosti nastupa.

Osim navedenog, publiku je vidno napalila i promocija najnovijeg albuma naziva "Spectre", što je prvi "pravi" uradak još od 2003. i izdanja "WAT", barem ako ne računamo kolaboracije poput soundtracka za film "Iron Sky", konceptualni albumi "Volk" ili elektronske obrade Bachovih fugi.

Rujno crno vino

Koncert je konceptualno podsjećao upravo na turneju "Volk" - prvi dio nastupa obilježio je materijal s najnovijeg albuma "Spectre", a drugi presjek radova nastalih još početkom karijere pa sve do recentnih uradaka. Od militantnih elektronskih beatova u prvom dijelu nije bilo ni "b", što je jednom dijelu true publike (kako bi rekli pripadnici black metal pokreta) vjerojatno i dosta zasmetalo. Razlog tome možda treba potražiti i u činjenici da se u tom periodu glazba stilski opasno približila "mlakim" synthpop vodama, a što velik broj fanova i nije očekivao.

Realno, kompletan događaj položio je ispit ocjenom odličan, a posebice drugi dio koncerta gdje su i najkritičniji mogli doći na svoje. Od mase bendova koji se s vremenom potpuno izgube u vremenu i prostoru, ostaje činjenica da su Slovenci uvijek više ili manje bili negdje blizu ili u žiži zbivanja, tako da čaša crnog vina zvanog Laibach s vremena na vrijeme još uvijek godi kao i prije deset, dvadeset ili više godina.