Magazini za frajere: Manifesti muškosti

Nije to ništa puno, ali sa druge strane je više nego dovoljno za većinu muškaraca. Macho manifesti kao što su Maxim, FHM i Stuff neki su od najuspješnijih magazina u tom biznisu. Tiraž FHM-a je 714.200, Stuff je "težak" 975.000, Maxim čak 2,5 miliona, dok Esquire i GQ imaju tiraž od 700.000 i 807.000. Pa šta se onda događa? Djevojke, naravno. Ali bujne glumice i manekenke prikazane u koži i čipki nisu cijela priča. Dok očito zabavljaju većinu momaka, ovi magazini također uspijevaju i uznemiriti mnoge druge, i to može biti jedna od tajni njihovog uspjeha: njihove stranice su ispunjene onom vrstom političke nekorektnosti (i humora) koja je američkog radijskog voditelja Howarda Sterna učinila tako popularnim. Možda su, kako ističu neki kritičari, ovi magazini pogodili živac muškaraca koji traže svoj prvobitni identitet, i možda im, kako kaže jedan od poznatijih medijskih kritičara Michael Hirschorn, "proračunato nepretenciozni sadržaj" daje snagu u ovom danas tako mnogo analiziranom društvu. Momci jednostavno ne vole sve te priče. Sudeći prema sadržaju magazina za muškarce, oni vole viceve, novosti na području zamrznute hrane, upute za dobijanje kafanske tuče i ženski donji veš bilo koje vrste.

U ovim magazinima nema potpuno razgolićenih djevojaka - što je zanimljivo vraćanje benignoj razvratnosti pretplejbojevskog vremena. Novi magazini omogućuju mladom muškarcu da potvrdi svoju heteroseksualnost, ne morajući ih pritom skrivati od pogleda svoje djevojke. Tako, zapravo, ova izdanja mogu biti savršeno politički neispravni magazini za naše politički osjetljivo vrijeme. Ili je, možda, sve pitanje demografije. Sve donedavno nije postojao nijedan lifestyle magazin koji bi bio namijenjem muškoj MTV generaciji. "Moj 15-godišnji nećak čita Maxim", kaže Marc Liu, osnivač Capitol Isle Partnersa, grupe za analizu medija. "On je mlađa verzija Playboya - knjiga želja sa stavom."

Svaka generacija muškaraca ima istu želju, ali se stavovi mijenjaju. Ako gledamo u daleku prošlost, muškarci su nekada škrabali crteže boginje plodnosti na pećinskim zidovima. Neki stručnjaci pronalaze moderne fotografije koje ističu ženske draži još u 1890-im godinama, kada je stroga moralnost viktorijanskog doba počela slabiti i kada su posteri i kalendari koji prikazuju poželjne žene postali popularni.

Frajerska kultura 

Godine 1949. gotograf Tom Keeley je napravio nekoliko fotografija mlade manekenke Norme Jean Baker koja je naga pozirala ispred crvenog baršuna. Jednu fotku je prodao kompaniji koja je pravila kalendare, a drugu 1953. godine Hughu Hefneru, koji ju je upotrijebio kao žarišnu tačku svog novog magazina za muškarce, Playboya. Hefova velika ideja bila je da objavljuje fotografije razgolićenih žena, a kombinirajući tijelo sa respektabilnošću, pomogao je pokretanje seksualne revolucije.

Tokom 90-ih godina razgolićene žene su bile prisutne svuda, čak i u ženskim modnim magazinima. Magazini za muškarce su objavljivali fotke ženskih čari sa naglaskom na nedostatku reputacije. Originalni muški magazin Loaded pokrenut je u Londonu 1994. godine kao radikalni lifestyle priručnik namijenjen posttačerovskoj "frajerskoj kulturi", generaciji grubih mladih ljudi koji su prvenstveno zainteresirani za alkohol, seks, tučnjavu (naročito na fudbalskim utakmicama) i tene od 300 dolara. Besramni humor ovog magazina, bezrezervni šovinizam i naglasak na velikim grudima imao je velikog odjeka. Loaded je podstakao stvaranje magazina FHM (For Him Magazine) i Maxim, koji je napravio "skok" u Ameriku, 1997. godine.

John Casablancas, osnivač agencije za modele Elite, zna ponešto o seksi ženama: on je zapravo izumio koncept supermodela. On veliča magazine za muškarce zato što "seks čine legitimnim i zdravim", ali ističe da oni mnogo duguju evropskim magazinima za muškarce. "Prije ovih novih magazina bili su Lui i Max. Oni su prvi primijenili ideju snimanja modela na senzualan način", kaže on. Lui, evropska reakcija na Playboy, objavio je napola razgolićenu fotografiju Francisa Giacobettija, kojeg fotografi, među kojima i Antoine Verglas, smatraju velikim čovjekom modne fotografije. Casablancas se slaže: "On je duhovni otac svih ovih fotografa koji rade za muške magazine." Lui je nestao, kao i Oui, njegov američki rođak, koji je pokrenut 1972. godine, pod Hefnerovim pokroviteljstvom. Oui je sa svojim fotografijama, među njima i one Helmuta Newtona, Americi predstavio evropski ukus za erotiku (fini, nježni stil koji je sada jako u modi u muškim magazinima i modnim reklamnim kampanjama). Max je još uvijek tu. Ovaj milanski mjesečnik, osnovan 1970. godine i koji se objavljuje na četiri jezika, objavljuje velike, stručno napravljene fotografije top modela, koje rade najbolji modni fotografi. Talijansko izdanje Maxa za august 2001. godine je, naprimjer, sadržavalo 50 stranica port-folija supermodela koji je snimio Marco Glaviano. Naslovna fotka Georgianne Robertson je možda krajnja fetišizacija ženskih nogu. Ali Glaviano ponosno kaže: "Italijani su uvijek bili poznati po tome što su cijenili lijepe žene."

Američki stavovi su nešto teži. Kada su njujorški urednici Esquirea i GQ-a pokušali povećati tiraž stavljajući supermodele na naslovnice, ta strategija im se osvetila, jer su izazvali bijes čitatelja i ljudi iz reklamnog biznisa. U toj zemlji, čini se, novi val muških magazina i oni tradicionalni magazini za muškarce ostaju dva razdvojena tržišta.

A budućnost? Neki medijski kritičari su se pitali da li će muški čitatelji postati nešto ozbiljniji i konzervativniji nakon 11. septembra. S druge strane, Drugi svjetski rat je donio Ritu Hayworth, a vrhunac prodaje Playboya (šest miliona) dostignut je za vrijeme vijetnamskog rata.

Naravno, lako je odbaciti vrstu magazina koji donose članke o prepoznavanju izdajničkih znakova silikona u grudima (kao što je Stuff uradio prošle godine). Ali, privući muški dio čitateljstva nije tako lako kao što se čini. Naravno, momci vole gledati djevojke, ali fotografi kao što je Antoine Verglas moraju se dobro namučiti da bi na pravi način snimili prave djevojke. "Učiniti ženu lijepom za mušku publiku je veoma osjetljiva stvar", kaže Verglas. "Fotografije moraju biti seksi i elegantne, ne loše i vulgarne. A to je veoma tanka linija." Jer, čak i grubijani, čini se, imaju standarde.

(bhdani.com) 

{mosgoogle center}