Stare rime: Tram 11 je iskreno i furiozno rasturio Dom sportova

Na pragu svojih četrdesetih dvojac s vidljivo izraženim škembama te kobne subote nije igrao na kartu impresioniranja ili udvaranja

Da, jedanaesti jedanaesti dvije tisuće sedamnaeste bio je najavljen kao fora za prvi april, no pola godine kasnije ono što se odigralo u zagrebačkoj dvorani Doma sportova bilo je sve samo ne zezancija. Navedena subota već je tad bila označena kao datum kad će se pisati povijest, mrtvi ustati iz živih, a svi licemjerni šupci i sponzoruše saginjati glave ispred rafalne paljbe kultnog dvojca Tram 11. Iskreno, osobno nisam bio u potpunosti siguran da će General Woo i Target moći isporučiti neokaljanu verziju svih svojih starih rima uzevši u obzir protek vremena, a posebice činjenicu da nikad nisu nastupali pred toliko brojnom publiku. Ali prevario sam se, oh kako sam se samo prevario.

Gledajući malo u prošlost moram se prisjetiti svoje osnovne škole i perioda između 7. i 8. razreda kad sam, davne 1990., prvi put kod frenda ugledao disk "Čovječe ne ljuti se". Tada mi nije bilo posve jasno o čemu se tu u potpunosti radilo, ali hype koji je vladao oko cijele scene bio je vidljiv izdaleka i totalnom mulcu.

Realno, da je ovaj reunion obavljen bilo kad ranije njegov ishod vjerojatno ne bi bio ni upola maestralan kao danas. Oduševljenje se u dvorani moglo rezati nožem (kao i dim smotuljaka) i to ne zbog samog nastupa već truda, profesionalnosti, zvuka, lighta i sveg ostalog što prati kvalitetan show. Funksteri (prateći bend) su velebno nadopunjavali vokalne egzibicije ponovno okupljenog dueta dok je hrpa gostovanja (npr. Bolesna braća, Renman, Frx, itd.) predstavljala šlag na vrhu torte.



Odrađeni nastup bio je nemilosrdno udaranje boksačke vreće, iskreno i furiozno rasturanje svega živog i mrtvog. Na pragu svojih četrdesetih dvojac s vidljivo izraženim škembama te kobne subote nije igrao na kartu impresioniranja ili udvaranja. Dapače – gospoda su rimama znalački secirali sve društvene probleme i boljke ove države. Riječi izrečene u Domu sportova mogli bi razvrstati u razne kategorije, ali njihova glavna karakteristika bilo je prvenstveno – domoljublje (da, dobro ste pročitali). Identificirati ili izjednačavati ovakvu vrstu bunta s klaunima koji mašu zastavama propalog SSSR-a ispred zagrebačke džamije ili “studentima” koji u ime kompletnog Filozofskog fakulteta siluju zdravu pamet bilo bi posve suludo. Tramovci ne šamaraju domovinu, tramovci šamaraju sav ološ koji dan danas koči i potkopava razvoj ove države. Razni frajeri nikad nisu bili više fejk, sponzoruše se otimale za sitniš, a nekadašnji lopovi ugledniji građani.

Iz sveg rečenog zapravo je najtužnije da su rime stare gotovo dvadesetak godina danas aktualnije no ikad, stoga je primjereno da zaključimo ovaj tekst sa sljedećim stihovima:

"Nemamo prihode al’ se ipak vrti pika
preko tjedna smo klošari, a vikendom smo šminka
u kvartu je spas, jedna pljuga za vas
100 imena za grass to samo ima kod nas
loša glazba i spotovi, pjevači ko seljačine
ne biraju načine da prodaju te splačine…."