'Papina kći'
Papina kći prvi je roman velikoga talijanskog dramskog pisca, kazalištarca i političkog aktivista, nobelovca Darija Foa
Njime je, uz roman
Kristina Švedska (Naklada Ljevak, 2018.), Fo napravio zaokret prema fikcionalnoj prozi i pozabavio se životom dviju utjecajnih žena zapadne kulture, sve to u prijevodu
Ite Kovač.
Gotovo klasičan početak punokrvne basne. Nezakonitim djelovanjem poglavara zakona na svijet dolazi slatko dijete čiju gorku sudbinu nikakvo obilje neće nadoknaditi.
Lucrezia Borgia bila je poznata ljepotica. Time se ne želi reći da je bila "poznata ljepotica" već da je bila izrazito poznata i zasebno od toga je nesvakidašnje prijala oku. Javnost, bliska i šira, njen je lik upoznala isključivo kroz susjedska došaptavanja, sumnjive slučajnosti, neobjašnjive smrtne slučajeve i političke spletke koje su njezinu obitelj oblijetale kao ptice svetog Franju. Ako se prisjetimo fizionomije širenja čestica trača, možemo si dozvoliti luksuz propitivanja zasluženog udjela skandalozne reputacije. S iste polazišne točke kreće i Dario Fo imajući na umu da je groteska najbolji način da se dospije do mudrosti. Rezultat? Papina kći.
Papina kći bavi se rehabilitacijom lika i djela Lucrezije Borgie, istaknute članice moćne talijanske obitelji koja je dala, među ostalim, i dvojicu papa.
Dario Fo kazuističkom virtuoznošću Lucreziju Borgiu oslobađa uvriježenih stereotipa incestuoznosti, nasilja i političkoga zlosilja, kojim se inače kitilo ne samo njezinu obitelj nego i nju, te je pozicionira kao žrtvu obiteljskih političkih igara, ali i kao lijepu, plemenitu i obrazovanu ženu, koja je, kao dijete renesanse, bila velika zagovornica i promicateljica umjetnosti i kulture.
Foto: Naklada Ljevak
Dario Fo (1926. – 2016.) bio je cijenjeni talijanski dramski pisac, romanopisac, scenograf, redatelj, glumac, slikar i politički aktivist. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1997. godine. Šezdesetih godina prošloga stoljeća povezuje se s borbenom ljevicom, a 1968. napušta službene kazališne institucije kako bi osnovao družinu „Nova scena” (Nuova Scena), koja obnavlja tradiciju pučkoga teatra. Sedamdesetih godina osniva kazališnu komunu s kojom provodi projekt angažiranog teatra, uključujući iskustva srednjovjekovnih misterija, commedije dell’arte, lutkarstva i kabaretsko-revijalnih oblika. Autor je osamdesetak kazališnih djela, od kojih su najpoznatija Smiješni misterij (1969.), Slučajna smrt jednog anarhista (1971.), Bum, bum! Tko je? Policija! (1972.) i Ne plaćamo, ne plaćamo (1974.). Potkraj života završio je i dvije hvaljene romansirane biografije o ženama koje su obilježile povijest: uz roman o Kristini Švedskoj (Kristina Švedska: Žena gotovo slučajno, 2017.), koji možete čitati na hrvatskom jeziku u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Ite Kovač, napisao je i djelo La Figlia del Papa (Papina kći, 2014.), u kojem je glavna junakinja Lucrezia Borgia. Djela su mu prevedena na tridesetak jezika.
