Richard (K) Morgan
Nedostaje li vam predavanje? Je li odluka o napuštanju posla bila doista toliko lagana? Ukoliko želim biti iskren na prvo pitanje, rekao bih; ne, ne zapravo. Trebalo je imati hrabrosti za onaj početni potez – posao koji sam tada radio bio je najbolji koji sam ikada imao i dolazio je u paketu s prilično dobrim uvjetima, što je neobično za to tržište. No, nakon četrnaest godina, iovako–ionako bio sam spreman za promjenu. A ovdje se nije radilo samo o promjeni karijere, već o ostvarenju sna! Pa sam duboko uzdahnuo, zatvorio oči i jednostavno skočio.
Ponekad, doduše, osjećam određenu nostalgiju za dobrim razredima kojima sam podučavao i za ekipom u zbornici (usporedbe radi, pisanje zna biti usamljen posao), no tu nostalgiju uspješno liječi sjećanje na sve loše razrede kojima sam podučavao i sve stvari koje sam mrzio u vezi s tim poslom, poput administracije, kompliciranih studenata i vječno sirotinjske plaće. Morate paziti kada baratate s nostalgijom – to je opasna droga.
Imate li kakvih očekivanja u vezi predstojeće filmske verzije Digitalnog ugljika? Kako uopće napreduju planovi s filmom, jedini podaci do kojih se može doći jest da je početak prikazivanja u kinima zakazan za 2009.? Pa, nastojim se previše ne brinuti, jer je to u potpunosti izvan moje moći. Zabrinjavati se oko nečega nad čime nemate nikakve kontrole dobar je način da potpuno poludite. Samo držim fige. Što se tiče filma, vi zapravo raspolažete s jednako toliko informacija koliko i ja. Projekt je još uvijek u tijeku i, koliko čujem, odlučeno je da će ga režirati James McTiegue, koji je radio "V for Vendetta" i asistirao režiseru na filmovima iz "Matrix" trilogije. No, što sve to konkretno znači, tek ostaje za vidjeti.
S obzirom kako ste svoj roman Market Forces u početku napisali kao scenarij, jeste li razmišljali da isto napravite i za filmsku verziju Digitalnog ugljika? Zapravo je Market Forces u početku napisan kao kratka priča. Na zahtjev prijatelja, koji je tada studirao filmsku produkciju, pretvorio sam ga u scenarij, misleći kako imamo šanse dobiti financijska sredstva za snimanje filma. Kao iskustvo je bilo korisno, no sumnjam da bih ga htio ponoviti. Pisanje za veliki ekran od vas zahtijeva da budete silno pragmatični, strpljivi, društveni, otvoreni za beskrajne kompromise i dobar timski igrač – slab sam u svemu nabrojanom i stoga pišem romane.
Ne bih se svidio Kovacsu
Jesmo li svjedočili posljednjem pojavljivanju Kovacsa na stranicama vaših romana? Otkud uopće inspiracija za prezime koje neodoljivo vuče na mađarska imena, ali, uz male preinake, i na hrvatska? Prezime sam uzeo od Francuza s kojim sam se dopisivao, Laurenta Kovacsa, čiji je otac bio nogometaš iz Mađarske. Izabrao sam ga bez nekog posebnog razloga, jednostavno mi se sviđalo kako zvuči (iako se kasnije ispostavilo kako sam ga cijelo vrijeme krivo izgovarao, kao Kovacks!)
A što se tiče pitanja hoće li biti još romana o tom liku, pa, sigurno bih volio da ih bude, no problem je da trenutno ne vidim načina kako da ga napišem a da ne napravim klon prijašnjih knjiga. Bojim se da ne postanem serijskim plaćenikom, prežvakavam beskonačne bezdušne klonove na istom romanesknom obrascu. Svaki sam od Kovacsevih romana napravio drugačijim u odnosu na onaj prije njega u pokušaju da izbjegnem tu dinamiku, no kad sam stigao do trećeg, postalo mi je prilično jasno kako je vrijeme da stanem, ili ću otići nizbrdo. No, bez brige, ukoliko nađem dovoljno jaku inspiraciju za još jedan roman s Kovacsem, učinit ću to bez ikakvog razmišljanja. Već mi nedostaje taj stari gad.
Biste li se složili s njim da se sretnete? Vjerojatno ne. On bi mene smatrao razmaženo- glupim diletantom srednje klase, a ja bih mislio – znao! – da je on opasno nestabilan sociopatski gad. S druge strane, kažu da se suprotnosti privlače, a i primijetio sam kako nasilni ljudi ponekad razviju neobičnu sklonost i sviđanje za one koji su sve, samo to ne. A, Kovacs i ja, naravno, dijelimo i određena politička i osobna uvjerenja, kao i ukuse za žene, pa, tko zna…
Richard (K) Morgan
Nije li teško kada pišete više od jednog romana s istim likom, na umu imati svaki detalj? Imate li negdje, u nekoj bilježnici, skladištene sve informacije o Kovacsu? Ponovno, ne. Za takve stvari imam prilično dobru memoriju i to na neki način u mojoj glavi stvara aktivnu simulaciju. Povremeno, kao što je to slučaj s Kovacsem, nađem se u škripcu zbog nekog nezgodnog djelića ranije prošlosti iz prijašnjih knjiga, no ukoliko ste pronicljivi, uočit ćete takvu stvar prilično lako i samo zaobilazno pisati oko nje. A tada dolazi takozvano vrijeme dokazivanja kada uređujete tekst. To se do sada za mene pokazalo dovoljno učinkovitim.
Trenutno radite (odnosno nedavno ste završili) trilogiju fantastike nazvanu The Steel Remains. Što vas je ponovno, nakon što ste kao tinejdžer pisali epsku fantastiku, privuklo ovom žanru? Na određeni način pretpostavljam da bi se i moglo govoriti o povratku na mjesto zločina. Uvijek sam volio dobru staru udari-i-ubij fantastiku i mitologiju iz koje ova izvire. Kao tinejdžer sam strašno puno čitao Eternal Championa Michael Moorcocka, malo Karl Edwarda Wagnera i nekoliko iskonskih romana fantastike od Poula Andersona, posebno fantastičan The Broken Sword. Da ne spominjemo ogromne količnine skandinavske, grčke, romanske i slavičke mitologije koju sam također prežvakavao. Na neki sam način tako uvijek imao nesigurnu čežnju pisati nešto između tih redaka.
Na koricama vaših romana u Britaniji potpisani ste kao Richard Morgan, a u SAD-u kao Richard K Morgan. Kako je došlo do te razlike i koje vam se rješenje više sviđa? (Ima li šanse da nam otkrijete koje se ime krije iza K)? Ne, nikakve! Volim taj inicijal, ali mrzim ime s kojim započinje. Zapravo je slučajnost što su dva imena drugačije napisana s obje strane Atlantika. U početku sam pitao svog britanskog i američkog izdavača mogu li koristiti svoj srednji inicijal - naposljetku, postoji određena tradicija srednjih imena u mom žanru - Philip K. Dick., Arthur C. Clarke, John W Campbell, Robert E Howard, Robert A Heinlein, Ursula K LeGuin, Vonda N. McIntyre, Iain M Banks, Peter F Hamilton… No tada je britanski izdavač odlučio probati s teškim logotipom preko naslovnice i taj inicijal viška im je stajao na putu, pa su me upitali mogu li ga ukloniti. A s obzirom kako nisam primadona kad se radi o takvim stvarima, rekao sam naravno, što god treba. No, novosti o promjeni nisu nikada stigle do američkih izdavača, pa su oni u tisak krenuli s originalnom idejom – i sada sam zaglavio s tom razlikom. Strašne stvari koje mi autori moramo trpjeti, zar ne?
Noir je antiteza Disneyju
Kao predavač engleskog jezika, živjeli ste i u Turskoj i Španjolskoj i obišli pola svijeta. Koliko vam je iskustvo svjetskog putnika pomoglo kao piscu? Mnogo. Moćan je šok otići živjeti u mjesto gdje milijuni ljudi egzistiraju dan za danom na kulturnim pretpostavkama koji se radikalno razlikuju od vaših. To vas udaljuje od vaših uvriježenih stavova i tjera da preispitujete njihovu vrijednost. Rezultat vam na kraju daje veliku moć – postanete više svjesni oko toga što je stvarna vrijednost u vašoj vlastitoj kulturi, i što možete učiniti s promjenom samog sebe. No, također dobijete i svijest o nepripadanju, viziju sebe kao autsajdera, čak i u vlastitoj kulturi. Tu je naravno i dodatni bonus u vidu bogatog iskustva upoznavanja različite hrane, glazbe, jezika, smislova za humor… I sve će to biti uključeno u vaše pisanje. I značajno ga obogatiti, očovječiti i napraviti ga kompaktnijim.
U vašim romanima prevladava pesimističko stajalište o našoj budućnosti – koliko osobno dijelite takvo stajalište? Mislim da sam, primjerice, u romanima Broken Angels i Digitalni ugljik (posebno kada uzimamo u obzir Broken Angels), naveo najgori mogući scenarij za budućnost. Neka vrsta užasnog upozorenja, ako biste tako htjeli, jer mislim kako je potencijal za taj najgori mogući ishod uvijek u nama; ljudi su na genetskoj bazi prilično izvrdano mnoštvo, ne bi niti preživjeli u tako okrutnom svijetu da nisu. Sam sam sebe istrenirao posljednjih godina da budem oprezno optimističan oko napretka koji ostvarujemo kao vrsta. Ukoliko budemo imali sreće i pameti i radimo na tome, mislim da imamo šanse pobjeći od distopije koju opisujem u svojim romanima. No, jednako tako, često mi se čini da je nadaleko lakše učiniti štetu nego napredovati. A ljudi vole lakši put.
Koja su onda vaša predviđanja o budućnosti čovječanstva? Odnosno, što mislite da bi se iz vaših romana moglo ostvariti? Mislim da će virtualno područje nevjerojatno napredovati do kraja ovog stoljeća – zapravo sam nekako tužan što neću dovoljno dugo poživjeti da to vidim. No, što se tiče digitalizacije ljudske svijesti o kojoj pišem u knjigama o Kovacsu, bojim se kako sam, s tim u svezi, vodio previše depresivne razgovore sa stručnjacima u tom području da bih se mogao nadati. Rečeno mi je da sada možemo, neuron po neuron, zabilježiti i simulirati na kompjuteru rad mišjeg mozga, pa pretpostavljam da bismo to mogli uzeti kao neki temelj za optimizam. No, s druge strane, nije nikako dokazano da miševi imaju svijest na način na koji je mi razumijemo. Također nipošto nije sigurno kako naša vlastita svijest zapravo postoji, izuzev kao vrsta vrlo pametne iluzije osobnog kontinuiteta koja generira naše puno bazičnije moždane funkcije. Sada, kada bi bila istina da nitko od nas stvarno ne postoji kao osobnost, tada ćemo se vraški provesti kopirajući, prenoseći ili snimati tu iluziju u digitalnom obliku.
Genetička tehnologija u romanu Black Man, s druge strane, eminentno je praktična; puno više bazične biotehnologije i konceptualnih baza već postoji. Ne znam hoće li specifične varijante koje opisujem u knjizi baš tako i ostvariti, no mislim da nije upitno kako ćete vidjeti genetički modificirane ljude jedne vrste ili druge dobrano prije nego ovo stoljeće dođe svome kraju. Nekako sam skloniji misliti da sam manje tužan što neću doživjeti tu promjenu, jer, da budemo iskreni, plaši me do beskraja.
I žanr znanstvene fantastike i fantastike doživjeli su uplive elemenata noira i trilera. Vi i Alastair Reynolds napravili ste to u ZF-i, a Scott Lynch u fantastici. Po vašem mišljenju, što privlači žanrovske pisce tim elementima i hoćemo li ih i nadalje viđati u vašim djelima, posebno u nadolazećem radu fantastike? Moj poznanik, Ali Karim, koji radi kao novinar i urednik časopisa specijaliziranog za krimi-pisanje, jednom mi je pružio savršenu definiciju noira: noir je antiteza Disneyju. Disney vam pruža blještavu, ugodnu laž o svijetu – teško radi, slijedi svoje snove, budi ljubazan, ostani vjeran sebi i sve će na kraju ispasti dobro. Publika koja vjeruje u ove stvari, naravno, su mala djeca. Noir, s druge strane, oslikava svijet onakvim kakav on i jest; ljudi su izvrdavajuće mnoštvo, sila je obično u pravu, patnja je uobičajena stvar, a najviše pate najneviniji, pravdu je nevjerojatno skupo krojiti, čak i u malim dozama i to zahtijeva učestalu žrtvu, i na kraju ćemo svi umrijeti. To je shvaćanje svijeta kakvog ga poimaju odrasli i on je zastrašujuće stimulirajući; jednom kada ga prihvatite, vrlo ćete se teško moći vratiti onome što vam govori Disney. Ono što se, mislim, dogodilo i u ZF i u fantastici, jest to da se žanr započeo razvijati, odnosno razvijati ukus za tu odraslu definiciju života. A što se tiče The Steel Remains, o da, bit će to korak u noir. Svi mračni elementi koji čine romane o Kovacsu naći će se tamo.
Napisali ste i strip za Marvel. Kako je došlo do toga; jesu li oni vas tražili ili vi njih? Možete li nam reći nešto više o procesu pisanja za strip i koliko se on razlikuje od pisanja proze, bilo kratkih priča ili romana? Osnovna razlika jest ta da morate biti nevjerojatno ekonomični kada želite ispričati priču – nešto što ja općenito nisam. Kada se naviknete priču predočiti na 400 i više stranica proze, činjenica da je trebate stisnuti na 22 strane i to u maximalno 5 do 7 slika po stranici prilično je cijeđenje. Funkcioniranje pisanja stripa blisko mi je jer se ne razlikuje previše od pisanja scenarija, što sam radio prije, no, opet, bilo mi je teško sabrati se za potrebe žanra. Prvi rad koji sam predao imao je dvostruko više materijala od onoga koliko je realno moglo stati u jedan strip. Srećom, imao sam odličnog učitelja u mojoj urednici Jenny Lee; Jenny me i pozvala da pišem za Marvel, osobno me potražila nakon što je pročitala Digitalni ugljik. Bila je i vrlo strpljiva sa mnom dok sam se ja učio tržišnim tehnikama. A što se tiče pitanja zašto sam se u to upustio – pa, bilo je lijepo kad su me pozvali, dobro se plaćalo i bilo je to nešto novo, nešto svježe. Snažno vjerujem u nova iskustva, u rastezanje vlastitih potenecijala, i kad bih samo tako na to gledao, već je iskustvo vrijedilo. Da i ne spominjem s koliko mi je fantastičnim likom Jenny pružila šansu da se poigram u Black Widowu (Crnoj udovici). Zaljubio sam se u Udovicu te sekunde kad mi ju je Jenny opisala. Nevjerojatno smo se – mislim da smo mi svi, ja, umjetnici, Jenny – zabavljali s projektom i ostala su mi divna sjećanja na njega.
Vjerujete li da će ZF i fantastika ikada biti priznati kao vrijedna književnost? Žudite li za priznanjem i izvan ZF krugova, za etiketom poštenog umjetnika? Smeta li vas kada neki eminentni autori pišu nešto zapanjujuće slično ZF romanima, a onda javno obezvrijede taj žanr? Posljednjih godina svjedoci smo zanimljivoj pojavi – eminentni autori počinju pisati nešto u najmanju ruku slično zf/fantastici, a neki zf/pisci fantastike ulaze sve više u mainstream, odnosno postaju popularni ne samo među ljubiteljima žanra… Kratki odgovor na prvo pitanje bio bi: ne. Mislim da su i ZF i fantastika zaglavile sa svojom niskog-stupnja-žanra-geto skrovišta, iz toliko očiglednih razloga da ih nerijetko uopće i ne uviđamo. Prvenstveno, strahovito puno radova iz žanra ne zaslužuje biti smatrano književnošću - to je jednostavno pulp. To samo po sebi nije ništa loše, dobro napisan pulp je odlična stvar, no moramo biti u stanju prihvatiti taj element žanra onakvim kakav on jest, ne davati pretjerane izjave koje onda ne možemo povući bez da budemo ismijani. Naravno, postoji velik broj žanrovske fikcije koji je u svakom svojem dijeliću jednako dobar kao i srednjestrujaška književnost, koji zapravo i ima pravo biti svrstan pod književnost. No to se neće dogoditi – neće barem sve dok pisci nisu dugo, dugo vremena već pod zemljom, i na taj način mogu dobiti malo posthumnog poštovanja. Opet je ovdje razlog depresivno jednostavan; srednjestrujaški kritički establishment nije ništa više čišćeg srca ili nepristran u mišljenju od bilo koje druge publike. I ti momci imaju svoje predrasude, ono što vole i ne vole, baš kao i ostali, i baš kao i ostali, ne vole se previše micati iz svoje "zone ugode". Oni su konzervativni s malim "k" i s predrasudama i odgovara im vjerovati kako je "žanr" (bez obzira radilo se o ZF-i, fantastici, kriminalistici ili čemu god) inferiorna vrsta književnosti u odnosu na onaj koji oni preferiraju.
"Spekulativna fikcija" kao koncept jest poštovanja vrijedan potez lovca, pokušaj da se otme neko poštovanje za kvalitetne ZF/F pisce od onih momaka u mainstreamu, no mislim da je osuđen na samo djelomičan uspjeh, jer ovo s čime se borimo nije racionalna dinamika, već nešto duboko emocionalno. Da, postoje neki poštovani srednjestrujaški pisci koji pišu nešto vrlo slično ZF/F (Haruki Murakami, Thomas Pynchon) no kritički establishment nikada to neće htjeti priznati. I da, ponekad pisci iz žanra dobiju neku vrstu javnog priznanja (npr. William Gibson, Michael Moorcock), no to je obično kratkoročni primjer u kojem se jedan ili dva kritičara prave "cool" i obično jednakom brzinom nestane. Jedini način za takve pisce da se ukrcaju u lift popularnosti jest da se otresu svojih žanrovskih korijena i pišu u skladu sa srednjestrujaškom modom (kao što je to, primjerice, napravio Jonathan Lem i, do određene granice Gibson). Ako to propuste, trenutak u kojem mogu biti cool prolazi, kritički establishment prebacuje se na sljedeću cool stvar i ti momci su jednostavno osuđeni na povratak u žarovsku kaljužu i nepoštovanje. Stvar je u tome da se ne radi o nekakvom poštenom natjecanju u kojem možemo pobijediti ako pišemo na nekoj nedostižnoj "višoj razini" kako bi zadovoljili krute, no ljubazne očinske srednjestrujaške suce. Na kraju srednjestrujaški kritički establishment ne želi prihvatiti žanr kao vrijedan, jer bi to uznemirilo pre-postojeći hijerarhijski osjećaj superiornosti - i također bi, nenamjerno, prinudilo kritičare da čitaju stvari za koje nemaju ukusa i na taj način ponovno prejudiciralo predrasude!
Uzevši sve to u obzir, žudim li za srednjestrujaškim priznanjem? Ne. Ne bi mi moglo biti manje stalo. Sve dok ljudi čitaju što ja napišem (i plaćaju za to!), sretan sam. Želio bih doprijeti do šireg dijela publike, no skloniji sam to napraviti preko populističkog utjecaja filma koji će biti snimljen po nekoj mojoj knjizi, nego kroz ulazak na srednjestrujaško tržište. Bez tih momaka mogu živjeti.
Povezano
