Sandor Marai: Rastava u Budimu

Naklada Mirakul nam donosi knjigu ‘Rastava u Budimu’ Sándora Máraija, autora slavnog romana 'Kad svijeće dogore'

Naklada Mirakul nam predstavlja knjigu ‘Rastava u Budimu’ Vaš preglednik možda ne podržava prikaz ove slike.Sándora Máraija, autora slavnog romana 'Kad svijeće dogore'

Nakon mnogo godina u budimskoj noći susreću se dva muškarca. Kao i  u romanu Kad svijeće dogore, isto je mračno i tjeskobno ozračje, jedna duboko zapretena tajna – potom iskrena ispovijed dviju duša. A prisjećanje na prošlost, istkano oko lika jedne žene, otkrit će sudbinsku vezu dvoje ljudi i skrivenu tajnu njihova srca.  

Ljubavni trokut protkan zatomljenim strastima, šutnjom i  iluzijama, snovima i tugom, prikrivenim mislima i neočekivanim spoznajama  – u traganju za bitnim životnim istinama, Sandor Marai još jednom, skladno i mudro, snažno i raskošno, ispisuje čudesnu priču i ocrtava sliku svijeta u teškim vremenima.  
 
Odlomci iz knjige: 

Rujan je stigao sa žegom zbog sunca koje je pržilo. Jednoga ranojesenskog poslijepodneva, dok je dan još bio prožet nesnosnom vrućinom, mladi sudac Kristóf Kõmives proučavao je spise brakorazvodnih predmeta u svojoj sudačkoj sobi.

Suca je osobito zanimala jedna pokrenuta brakorazvodna parnica, jer je poznavao stranke – onako izdaleka. Oštećeni suprug i glavni junak rasprave zakazane za sutradan je mladi liječnik, poznato ime u struci, predstojnik laboratorija jedne zdravstvene ustanove u glavnom gradu, a usto je nekoć bio i školski kolega suca Kõmivesa: zajedno su pohađali niže razrede srednje škole, a i kasnije su se povremeno sretali na studentskim društvenim događanjima, na plesovima i na različitim javnim skupovima. Sudac se uvijek rado prisjećao toga skromnoga i tihog školskog kolege stidljiva vladanja. I dok je sada sređivao spise, liječnikov lik javljao se pred njim neobično jasno: vidio ga je kao mladića od dvadeset dvije ili dvadeset tri godine kako na nekom davnom studentskom plesu zbunjeno stoji u blistavom predvorju jednoga velikog hotela i kako, osmjehujući se nespretno i uljudno zbunjen poput čovjeka nevična susretima u visokom društvu, pokušava odgovarati na udvorno-zaštitnička pitanja uzvišene gospode. I on se, kao još mladi vježbenik, našao u takvu okruženju i tada odjednom osjetio naklonost prema tom već pomalo zaboravljenom školskom kolegi kojega je, zapravo, jedva i poznavao. Bili su to trenuci naglo izazvane i ničim opravdane prisnosti. No nakon toga kao da ih je razdvojila nekakva nesavladiva,  neimenovana zabrana, samo bi prošli jedan pokraj drugoga, tek uz nekoliko beznačajnih društvenih fraza i uz uljudan prijateljski osmijeh. A ti su se nespretni i nejasni pokušaji približavanja ritmično ponavljali. Katkad bi se sreli na ulici i uz razdragan osmijeh pohitali jedan prema drugom, premda su znali da ni taj susret neće donijeti ništa novo, nego će i opet jedan drugom samo pružiti ruku i zbunjeno promucati neke neodređene riječi; o da, baš kao da žele „progovoriti o nečem“ posve drugom. Ali o čemu? Sudac je utonuo u misli i prišao prozoru.     

Kroz otvoren prozor, tamo iz dubine zatvorskog dvorišta, dopirala je škripa kotača teretnih kola. Osluškivao je zapovijedi zatvorskih čuvara, zatim tupe udarce nekih teških predmeta, zacijelo punih vreća, zvukove rada nekih ljudi.  Prozor njegova ureda gledao je na bočni zid susjedne kaznionice s malim otvorima za prozračivanje; kao službenik koji je zastao na početnoj postaji karijere, zasad je u zgradi dobio samo ovu neudobnu sobu koja za ljetnih poslijepodneva rano postaje mračna. Naravno da su  one prostranije i udobnije sobe, one koje gledaju na ulicu, zaposjeli stariji suci na višim položajima, što je i on smatrao dostojnim i posve časnim rješenjem.  Dolje, u tom dvorištu popločenom  kamenom,  zatočenici su skidali vreće s teretnih kola, zatim ih prebacivali preko ramena i jedan za drugim, kao pačja školica, nestajali iza zaklopnih vrata podruma. Sudac je već treću godinu radio u toj sobi i svaki je dan nekoliko minuta promatrao život koji se odvijao u dvorištu kaznionice; tamo su dovođeni zatočenici na šetnju, tamo su u vrijeme posjeta prolazili rođaci uhićenika i osuđenika, tim su putem sprovodili zatočenike na saslušanje, ili na  glavnu raspravu u zgradu suda. Poznavao je tu bolno dosadnu sliku, taj tužni i jednolični svijet, a ipak nije prošao nijedan dan da prije odlaska ne stane do prozora i da ga neko vrijeme pažljivo ne promatra, kao da se još jednom i ponovno želi uvjeriti u nešto. Postojalo je nešto, gotovo samo po sebi, uhodano i razložno u toj svakodnevici tamničkog dvorišta, nešto nalik tvorničkom dvorištu,  gdje se u radno vrijeme zbiva stalno isto, na minutu točno i svaki dan u isto vrijeme, a sve ono što se tamo događa možda i nije tako zastrašujuće i gnusno kao što bi mogli pomisliti neki neupućeni; prije bi se reklo da je to tek tužno i beznadno. S takvim bi osjećajima iz dana u dan nekoliko minuta promatrao zabat tamnice i njezino željeznim vratima odijeljeno dvorište.

Imre Greiner, o da, doktor Greiner, palo mu je opet na pamet, onako uzgred. Tako se zove liječnik koji se sprema na rastavu od svoje žene. Maloprije je pažljivo iščitavao osobne podatke nekadašnjega školskog kolege, tragajući u njima za zajedničkim uspomenama. Doktor Greiner potekao je iz Gornje Ugarske, iz zipserske obitelji. Upravo je otkrio da je liječnik pola godine stariji od njega, da je već u lipnju navršio trideset osmu, dok će on, iako su bili u istom razredu, tek u studenome dosegnuti tu životnu dob. Ovo ga je otkriće, a da ni sam nije znao zašto, donekle oneraspoložilo. Kao što ga je iznenadila i ženina dob; naime, gospođa Ana Greiner, rođena Fazekas, također je prešla tridesetu. Računao je u sebi i razmišljao. U trenutku kada se iz spisa pred njim pojave ljudi od krvi i mesa, štošta mu pada na pamet, pa i to da je Annu Fazekas prvi put sreo prije devet godina, jednog iznimno toplog i zagušljivog ljeta, tamo na otočkom teniskom igralištu; no ondašnja mlada djevojka tada još nije mogla poznavati doktora Greinera, barem se onda još ništa nije čulo o njihovim zarukama. Jedne su večeri zajedno išli onim  otočkim stazama prema mostu; on je nosio djevojčin reket, Ana Fazekas bila je odjevena u ljetnu haljinu s bijelo-plavim prugama, put je bio mračan i razgovarali su o izletu do  nekih predjela uz Dunav. Odjednom je kod stajališta konjske željeznice, pod svjetlom jedne plinske svjetiljke ugledao lice Anne Fazekas: u slabašnom je svjetlu mlada djevojka zastala sa smiješkom, onako okrenuta prema njemu u profilu; glas joj je bio posve blag, iako je također moguće da je njezinu glasu tek naknadno pripisao tu neku nježnost, nesigurnost i jedva čujnu istančanost. Bilo ih je četvero: još jedna djevojka, prijateljica Anne Fazekas i jedan stariji gospodin, prijateljičin otac. Prije toga susreta Annu Fazekas vidio je možda dvaput, najviše triput, a sve što je o njoj znao svodilo se na to da joj je otac bivši prosvjetni inspektor iz unutrašnjosti koji je prije nekoliko godina otišao u mirovinu, da se tada s obitelji preselio u Peštu, te da se djevojka već odranije nalazila u nekom od peštanskih internata. Anna je bila udavača i posljednjih je godina odlazila na mnoge plesove. O čemu su razgovarali? Ne sjeća se riječi, no djevojčin mu je glas još živo odzvanjao u ušima. Zatim su još neko vrijeme tiho išli polumračnim putem. Zastao je kod jednog zavoja, a tada se djevojka naglo okrenula prema njemu kao da mu želi nešto reći. U tom joj je trenutku jasno vidio lice. No stigli su do mosta i u tišini produžili dalje. On će sutradan otputovati na odmor, četiri će tjedna provesti u austrijskim toplicama gdje će upoznati i buduću suprugu, premda će se vjenčati tek sljedeće godine. One godine kada se već udvarao svojoj budućoj ženi i dok se kretao među ljudima kao  napola zaručen muškarac, još je zalazio u društva – pa i u takozvane „djevojačke kuće“, gdje su zainteresirane mame i njihove neudate kćeri, zahvaljujući tajanstvenim ženskim vezama za prikupljanje obavijesti,  već nekako saznale da je on zaručen – i tada je još jednom sreo Annu Fazekas. Djevojka je bila neobično dobro građena, možda čak ljepotica... Ljepotica? Sudac se zagledao u dubinu dvorišta, kao da za nečim traga. Teretna su kola već bila prazna, čuvar je morao još samo posljednju dvojicu nosača dopratiti do željeznih vrata. No da, on se, zapravo, sada ne sjeća lica te Anne Fazekas.

Spise je uredno složio na stolu, a iz pripremljenih je isprava bilo vidljivo da su posve sukladni zakonskim propisima: supružnici su podastrli dokaz o odvojenom životu u trajanju od šest mjeseci, te kao motiv naveli „bračnu nevjeru“ i podnijeli zahtjev za poništenje bračne zajednice. Sagnuo se, onako sjedeći na stolcu, i u donjoj ladici pisaćeg stola potražio kutiju s jeftinim, ručno smotanim cigaretama, da bi njima do vrha napunio svoju kožnatu tabakijeru. Iz druge je ladice izvukao finije, industrijski proizvedene cigarete, kupljene u trafici i čuvane za posjetitelje, jer je on sam bio zadovoljan i onim jeftinijim cigaretama koje je kod kuće uvijala Hertha ili sluškinja; no sada se spremao u društvo, gdje mu se lako može dogoditi da nekoga mora ponuditi, pa je, za svaki slučaj, u tabakijeru ugurao i nekoliko cigareta sa zlatnim rubom. Sve mu to baš i nije bilo po volji jer mu je palo na pamet, dok je u jednom dijelu svoje tabakijere slagao te „reprezentativne“ i fine cigarete, da upravo ti mali, uistinu beznačajni izdaci, ipak odnose i taj zanemarivi višak njegovih prihoda, a vjerojatno bi to njegov život, a možda i život njegovih ukućana moglo učiniti barem malo udobnijim, spokojnijim, pa možda i ekonomičnijim, jer je on sam bio zadovoljan i jeftinijim duhanom, kao što bi bio zadovoljan i drukčijom odjećom, drukčijim stanom, pa i jednostavnijim oblicima društvenih obveza. Cigarete sa zlatnim rubom držao je zbog „drugih“, a te su mu misli ionako bile toliko poznate da su ga već zamarale, pa kada se ponovno prisjetio da se sprema u društvo gdje će se osjećati dobro ili loše, ali gdje opet, pomalo po dužnosti, mora  „nešto predstavljati“, kratko je uzdahnuo i srdito se nasmiješio. Uzdahnuo je jer mu se život, a s njim i pregršt suvišnih „društvenih“ obveza, činio teškim i besmislenim teretom, a osmjehnuo se jer ništa od toga neće moći promijeniti. Uredno je složio spise i uobičajenim, nesvjesnim pokretima u ladicu spremio cigarete i nekoliko osobnih predmeta: nalivpero, povećalo, malu bočicu sa zelenom tintom, njegovom omiljenom bojom, i uvijek bi osjećao kao da mu nešto nedostaje ako bi zbog njegove ili poslužiteljeve nemarnosti bočica presušila ili je ne bi bilo na stolu.

Anna Fazekas i Imre Greiner, pa da! Opet ih se sjetio dok je ključić od ladica stavljao u džep. Prošlo je već pola sedam. Golema je zgrada u to doba bila već prazna i tiha. Na stolu su ležali spisi za još četiri brakorazvodne parnice. Izvukao je jedan spis i zavirio u njega, a zatim ga zlovoljno gurnuo natrag. Pokušavao se prisjetiti posljednjeg susreta, no nikako se nije mogao domisliti kada je posljednji put vidio Annu Fazekas. Sudac je zadnjih godina rijetko zalazio „u društvo“ – zacijelo su za to tiho povlačenje postojali određeni razlozi, možda je to bilo zbog obitelji, a možda i zbog skromne plaće – no, kako god bilo, on se ipak vrlo rano povukao u zatvoren krug službe i obitelji; o tome pak nije volio razmišljati, jer ga je u dubini duše mučilo nešto što je pokušavao izbjeći, pa i ne suočavati se prečesto s time. Za udaju Anne Fazekas saznao je iz novina. Onda godinama ništa nije čuo o tim ljudima. Upravo se sjetio trenutka kako je bio iznenađen tom vijesti da je Imre Greiner, baš onaj Imre Greiner kojega bi se uvijek rado sjetio u djetinjstvu, a i kasnije tijekom studentskih godina, s kojim  se uvijek volio sresti i popričati, no  nikada ne bi znao s njim razgovarati kad bi se doista povremeno i sreli, ukratko, bio je to taj Imre Greiner koji se oženio  djevojkom koju je on poznavao i koja... i tu bi opet zapeo. Tko je bila Anna Fazekas i je li mu to poznanstvo ikada značilo nešto više od površne, čak i od uobičajeno općenite i površne, tek usputne društvene veze? Vidio ju je dok je još bio slobodan mladić dva ili tri puta na teniskom terenu, a zacijelo ju je negdje sretao i kasnije, nakon njezine udaje; no i to je bilo tako letimice, tako nevažno, kao što bi sretao i neke druge mlade djevojke ili gospođe koje je, doduše, površno poznavao, ali im možda pouzdano nije znao čak ni vlastito ime. U svakom slučaju, iznenadilo ga je da se upravo taj Imre Greiner oženio baš onom Annom Fazekas s kojom se on jednom davno vraćao s otoka, baš tom djevojkom koja se na polumračnom putu u jednom trenutku okrenula prema njemu kao da mu je htjela nešto reći. Ali onda ipak nije ništa rekla. A sada mu je na stolu ležao spis gospođe Greiner, rođene Fazekas. Život se poigrava, pomislio je rastreseno i tiho se i podrugljivo nasmijao, gotovo kao da samoga sebe kori zbog takve neuljudne opaske.