Što sve pogledati na 30. izdanju Animafesta Zagreb

Selektore su obradovali i radovi iz zemalja koje se nešto rjeđe pojavljuju na globalnoj karti animiranog filma, poput Kolumbije ili Grčke

Za najprestižniji natjecateljski program 30. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2020. selekcijska komisija u sastavu Daniel Šuljić, Iva Kraljević i Božidar Trkulja između 861 prijavljenog filma izabrala je 40 radova iz 27 svjetskih zemalja. Uz titane animacije, Kanadu, Francusku, SAD, Japan, Južnu Koreju, Poljsku, Mađarsku ili Češku, selektore su obradovali i radovi iz zemalja koje se nešto rjeđe pojavljuju na globalnoj karti animiranog filma, poput Kolumbije ili Grčke.

Među odabranima koji se natječu za Grand Prix i oskarovsku kvalifikaciju mnoštvo je zvjezdanih imena različitih generacija, poput Andreasa Hykadea (Altötting) i Piotra Dumałe (Posljednja večera), Theodorea Usheva (Fizika tuge) i Atsushija Wade (Moja tjelovježba). Prisutna je žanrovska, tematska i motivska raznolikost koja obuhvaća obiteljske i partnerske odnose, ekologiju, videoigre, vjeru, tjelesnost, humor, ovisnost, distopije, medije u eksperimentalnom filmu i animirani dokumentarizam na teme migracija, psihopatologije i osobne povijesti.

Obilježje ovogodišnjeg Velikog natjecanja svakako je i pluralizam tehnika, s različitim varijantama stop-animacije (među kojima su naročito upečatljive glinamacije u Običnom tipu Shoko Hare i Portretu Suzanne Izabele Plucinske te upotreba crne žice u Sponama Dine Velikovskaje), crno-bijelim crtežima (kineska Šestica Xu Ana i Xi Chena te The Closing Door Lucije Mrzljak) i raskošnim slikama koje prizivaju likovne tradicije u rasponu od enkaustike (Fizika tuge), preko avangardnog geometrizma, grafizma i razigranih boja Kandinskog (Genius loci, Adrien Mérigeau), do kiparstva, drvoreza i renesanse (Posljednja večera). Dakako, tu su i spektakularni vizuali nastali uz pomoć računala, poput onih u Operi Ericka Oha, Nasilnoj jednakosti Antonisa Doussiasa, Blještavim svjetlima Charbyja Ibrahima i Kako nestati grupe austrijskih autora. U zanatsko i likovno umijeće ovih radova posjetitelji Animafesta moći će se uvjeriti i na izložbi Behind the Scenes 2 u prostorima ULUPUH-a (Ilica 13).

Vizualno spektakularni filmovi, koji se bez obzira na osobne afinitete prema animacijskim tehnikama, nikako ne bi smjeli propustiti tako su Fizika tuge, Genius loci, Život izmiče Shunsakua Hayashija, Opera i Blještava svjetla, a njima treba pridodati i izrazom nešto sustegnutije, ali snažne i relevantne filmove Hykadea i Dumałe. U svome najnovijem filmu, pobjedniku Annecyja Fizika tuge, Theodore Ushev scenaristički se vraća prozi bugarskog pisca Georgija Gospodinova, no usprkos tome riječ je o najosobnijem filmu ovog omiljenog Animafestova gosta u kojemu reminiscira i o vlastitim sjećanjima uz fantastičnu upotrebu enkaustike, drevne tehnike slikanja voskom kojom je tijekom osam godina načinio više od 15 000 slika. Ushev u ovome, istovremeno epskom i intimnom, filmu obujmljuje osobne povijesti i prostranstva kroz polifoniju uspomena prošaranu brojnim poetskim motivima. Glas u filmu posudio je i Donald Sutherland, dok je većinu naracije posredovao njegov sin Rossif.

I Andreas Hykade, kojega šira javnost prepoznaje kao autora spotova Gigija D'Agostina, također se u Altöttingu bavi osobnom poviješću. Naslovivši ga imenom marijanskog svetišta i svoga rodnog bavarskog grada, Hykade donosi intimnu priču o vjeri i njezinu gubitku, strasti i smrti, sazrijevanju i gubitku iluzija, dok u tehničkom smislu spaja najbolje karakteristike oba pola prethodnog stvaralaštva, onoga jednostavnih likova glatkih pokreta često svedenih na jednu liniju i onoga vizualno raskošnijih djela, u sintezu dostojnu velikana. Altötting je bezvremenski film o izgubljenoj nevinosti kojemu je svoj doprinos tijekom pet godina dugog procesa rada u vidu tehnike gravure dala i zvijezda portugalske animacije Regina Pessoa. Posljednja večera Piotra Dumałe suvremeni je, pak, pogled na slavnu biblijsku priču i ikoničku sliku iz oka jednog od svevremenskih klasika među Animafestovim pobjednicima (Franz Kafka). Dumału mnogi smatraju "kiparom" među animatorima zbog tehnike gipsanih ploča (graviranja gipsa), starinske preciznosti i jasne inspiracije iz smjera visoke kulture, ali njegovi se filmovi često bave vrlo suvremenim ljudskim stanjem. Posljednja večera tako crno-bijelom pojavnošću i središnjim motivom pomalo podsjeća na Gustavea Doréa (uz, razumljivo, Da Vincija), ali Krista i učenike smješta u jureći vlak.

Naposljetku, posebno veseli i ulazak četiri hrvatska filma u ovo „svjetsko prvenstvo“ animiranog filma. Iz produkcije Kreativnog sindikata dolazi nam Arka Natka Stipaničeva – začudna i osuvremenjena varijanta biblijske priče smještena na prekooceanskom kruzeru kao aktualnoj distopijskoj alegoriji kasnokapitalističkog društva u kojoj civilizacija polazi na posljednje putovanje u noć „dok orkestar i dalje svira“. Duhoviti i pomalo nadrealistički motivi obilježavaju iznimno preciznu dramaturgiju i vještu režiju ovog meditativnog filma apsurdne atmosfere, originalnih likova te suptilnog crnog humora slijedom kojega Jurica Pavičić Stipaničeva uspoređuje s Rubenom Östlundom. Pored Velikog natjecanja kratkometražnog filma Animafesta 2020 Arka je uvrštena i u natjecateljski program najvećeg svjetskog festivala animacije u Annecyju. Stipaničev je na Arci, svojem prvom profesionalnom filmu, radio tri godine, pritom se samousavršavajući u finesama 3D animacije.

Hrvatsko-srpska koprodukcija Umorstvo u katedrali Matije Pisačića i Tvrtka Rašpolića naslanja se, pak, na queer detektivsku zbirku Mime Simić (uz scenaristički doprinos Jasne Žmak) koja je i sama persiflaža priče „Pustolovine Glorije Scott“ iz serijala o Sherlocku Holmesu. Zbirka i film naslovnu junakinju pretvaraju u šašavog ženskog Sherlocka podivljale dedukcije koji ljubuje s „Watsonom“ po imenu Mary. Iako je priča smještena u London na prijelazu stoljeća, film iz produkcije Kinematograf na parodijski se, humoran i prštavo referencijalan način bavi mnogim ključnim temama današnjice – rodnim pitanjima, (de)konstrukcijama identiteta, sustavima kontrole (politika, religija, mediji), ulogom popularne kulture u (re)produkciji stereotipa i dr. Izrazito atmosferične ambijentacije (za koju najveće zasluge nose pozadine beogradskog ilustratora Bobana Savića GETO-a), s mnogo visokokulturnih i popkulturnih naklona koji se smjenjuju vrtoglavom brzinom, Umorstvo u katedrali također je svojom duhovitom kritikom društva u stereotipnom krimi-ruhu zaslužilo mjesto u službenom programu Annecyja, a moglo bi se uskoro razviti i u animiranu seriju. Matija Pisačić je afirmirani autor animiranih filmova i stripova koji se u novi val hrvatske animacije ugradio prije svega hvaljenim filmom Čoban, dok Tvrtko Rašpolić, pisac, televizijski redatelj i autor dokumentarnih i eksperimentalnih filmova 2020. debitira na Animafestu.

Autorica najboljeg hrvatskog filma proteklog Animafesta Lucija Mrzljak ove se godine seli u najprestižniji "rang natjecanja" glazbenim videospotom The Closing Door za istoimenu pjesmu irskog kantautora, oskarovca i dobitnika Grammyja Glena Hansarda. Nakon što se u Prikazu izvrsnosti u četiri čina pokazala kao odlična učenica bračnog para Pärn i preostale tradicije estonske animacije uz koju je profesionalno vezana, Mrzljak se u The Closing Door djelomično vraća ranije demonstriranom (diplomski film Kut iz 2016) umijeću vladanja geometrijskim i figuralnim minimalizmom sa sjajnim osjećajem za liniju. The Closing Door nas vodi na putovanje ispunjeno asocijacijama i ostvareno 2D kompjutorskom animacijom koja priziva tehniku tuša. Iznimno fluidne animacije, The Closing Door je rezultat Lucijine slobodne interpretacije teksta pjesme u kojoj je zajedno s autorom pronašla i ekološki podtekst.