Dabčeva fotografija posljednjih je godinu dana bila polazišna točka za susrete: radionice, predavanja, šetnje i razgovore sa studentima, Klubom mladih MSU-a i zainteresiranim građanima. U nemogućnosti kontinuiranog izlaganja Dabčevog rada, okupljajući publiku u pandemijskim uvjetima, izašli smo u javni gradski prostor, na zagrebačke ulice, upravo Dabčev čest motiv. Tako je centralna tema istraživanja Dabčevih fotografija postalo upravo kretanje kroz grad jer „on je fotograf trotoara, zanat mu je cesta, a zvanje intuicija”.
Taj fotografski narativ koji pripada Zagrebu sredine prošloga stoljeća, na izložbi u MSU galeriji postavljen je u korelaciju s antropološkim istraživanjima Zagreba suvremenog doba, nastalima u okviru kolegija Urbana antropologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tako izložbu čine dvije dominante osi, jedna povijesna, fotografska i druga suvremena, istraživačka. Kretanje izložbom, u skladu s temom, nastavlja se u vanjskom prostoru.
Kao mjesto primjene teorijskog znanja prikupljenog u godinu dana projekta, realizirane su intervencije u suradnji s Klubom mladih MSU-a na južnom platou MSU-a u dijalogu sa zainteresiranim građanima, među njima trenutni i nekadašnji stanovnici Novog Zagreba i slabovidne osobe, a čija je svrha bojom definirati putanju do ulaza u MSU i ostvariti dodatan sadržaj za najmlađe korisnike platoa.
Izložba je otvorenog karaktera: u sklopu akcije „S Dabcem po gradu” nastala su zapažanja građana o gradu, koja su predstavljena izložbom. Nova zapažanja, bilo crtež, bilo zapis ili fotografija, posjetitelji izložbe mogu priložiti do kraja trajanja izložbe. Nakana je akcije objediniti zapažanja koja bi osvijestila građane o okolini, ili kako bi bard rekao: „U prvom redu ljudi ne znaju gledat. Prolaze stalno istim rolo ulicama pa su navikli na neke prizore i neke stare pejsaže ili parkove ili zapravo ne vide njihovu ljepotu i ne znaju u njima uživati. Dakle, zadaća dobrog fotografa je ta da im možda skrene njihovu pažnju što je u njihovoj neposrednoj blizini i što bi trebalo malo točnije pogledati i možda i uživati u tom a ne mislit samo na svakodnevni posao, na pare, na zaradu itd.”
Brojni doprinosi građana u ovom projektu i njihova podrška u duhu su Dabčeve težnje autentičnom, tipičnom i humanom. Njegove fotografije, kao ni ova izložba, neće zaliječiti pandemiju, neće popraviti štete od potresa, ali mogu biti točke sastajanja, razmjene iskustava i misli i tako katalizator, koliko god malih, mijena.