Tokio
Bilo bi nepravedno zaobići noćni život užurbanog metropolisa, ali bez obzira što Japan vrvi od hramova, muzeja, kulturnih eksponata i ostalih tradicionalnih turističkih hotspotova glavna atrakcija su svakako kvartovi koji propagiraju sve samo ne ćudoređe. Japanska sklonost fetišima i općenito stremljenje svemu ekstremnom nije poznata od jučer tako da sva “trulež” kapitalističkog zapada u nekim segmentima ne da nije pretjerana, nego je za japanske pojmove zanemariva. Stoga u ovom tekstu nećete čitati o Shinkansen vlakovima, automatskim wc školjkama, retro taxijima ili anime stripovima, već o razvratu, bludu i svemu ostalom što vole mladi.
O festivalu
Summer Sonic spada u rang najvećih festivala kakvih po Europi ima na desetine no kako ih se većina odvija po kojekakvim pustopoljinama japanski događaj je tu unikatan budući da se održava u Chibi, svojevrsnom predgrađu Tokia (ovdje bi možda bilo fora povući paralelu s Ultrom u Miamiu). Upravo kao i europski mu pandani, festival raspolaže s nekoliko pozornica od kojih je niz “manjih” smješteno na lokalnom velesajmu Makuhari, a glavni stage je ujedno i česta stanica za 30.000 fanova bejzbola, u prijevodu ZOZO Marine Stadium. Kako bi dobili dojam o veličini događaja dovoljno je napisati da imena ala Kesha, Justice, Axwell & Ingrosso i Liam Gallagher sviraju na sporednim pozornicama, dok su za stadionsku izvedbu bili zaduženi bendovi kalibra Foo Fightersa. Već prema ovim imenima možete zaključiti da event nije toliko tematski orijentiran koliko svoj lineup bazira na aktualnim izvođačima i kremi showbiza. Naime, novac u Japanu gotovo nikad nije problem.
Summer Sonic Festival | Foto: summersonic.com
Skrenuvši malo s teme vratimo se natrag na festival – ako bacite oko na ovaj link vidjet ćete impozantan popis izvođača koji je svake godine izrazito konstantan u smislu kvalitete i veličine što nerijetko dovodi do toga da festival bude rasprodan. Iako su Japanci zaluđeni sa svim američkim (posebice u kopiranju sportova) Summer Sonic nije isključivo zapadnjački orijentiran i vrlo je lako pronaći bezbroj elemenata lokalnog štiha, a tu su se svakako istaknuli Babymetal s nastupom kojeg je pratilo sigurno preko 50 tisuća ljudi, a u svakom slučaju više nego Foo Fighterse (!!!). Kombinacija showa kakav se može vidjeti samo u Japanu i specifične publike koja je za pojam Balkana oličenje bontona i uglađenosti, a istovremeno potpuno poremećena i perverzna (npr. stadionski moshpitevi promjera 30 metara s hrpom pomahnitalih Japanca izgledaju dosta fora). S obzirom na to da 80-90% izvođača dolazi sa zapada svima njima nastupanje u japanskoj prijestolnici predstavlja čast pa zabušavanja nema – čega god bili fan svojim miljenicima ste mogli biti zadovoljni jer sviranja preko ku**a nije bilo.
Naravno da festivali i glazbena ponuda nisu jedino što Tokio nudi pa u tom kontekstu i najzahtjevniji posjetitelj može naći nešto za sebe bez obzira da li je to uživanje u super otrovnoj ribi Fugu ili privatnoj sado-mazo seansi. Za razliku od nekih europskih gradova prostitucija i kockanje nisu striktno legalni, međutim i tu postoji kvaka. Kockarnice zamjenjuje more igraonica za Pachinko, dok se u pogledu pružanja seksualnih usluga vaginalna penetracija prema zakonu kažnjava, a oralni i analni seks ne. Pa vi zbrojite dva i dva. Ako vas slučajno ni to ne zadovoljava uvijek možete unajmiti neku mlađahnu djevojku u dokoljenkama ili možda pak lutku/robota - ako ste baš do kraja razočarani ljudskim rodom.
Kad stvari krenu nizbrdo...
35 milijuna ljudi živi u široj okolici grada dok je mreža metroa toliko isprepletena i kompleksna da sustav podzemne željeznice u jednom New Yorku u odnosu na Tokio djeluje poput čaja od kamilice. Tako rečeno, bitno je za istaknuti da centar u klasičnom smislu te riječi ne postoji već ga čini upravo nekoliko distrikta koji pokrivaju geografsko središte grada. Logično je zaključiti da isti ujedno predstavljaju i vrevu noćnog života, a u tome prednjače upravo Shinjuku, Shibuya i Roppongi.Da Japanci slijede onu poznatu mantru “nema labavo” dokazuje upravo kombinacija kontinuiranog bespoštednog rada, ali i posljedično još opakijeg alkoholiziranja. U tom kontekstu usudio bih se reći da Skandinavci kao referentna točka u smislu konzumacije alkohola izgledaju kao male bebe spram ovih furioznih Azijata. Japanski BDP odražava i navike stanovnika – rad od jutra do večeri je nešto posve normalno, a odlazak u barove predstavlja uobičajenu relaksaciju nakon napornog radnog dana.
Kako i u ostalome, Japanci pretjeruju i u takvoj “relaksaciji” pa uobičajena rutina raznih white collar radnika predstavlja dolazak na posao, odlazak s posla, pijančevanje, spavanje u kapsuli, buđenje, kupnja nove košulje i kravate te ponovni odlazak na posao. Sve to funkcionira u praksi, osim ako, naravno, ne uspijete doći do kapsule pa noć provedete na ulicama grada (btw. metro vozi samo do ponoći). Osobno sam mnogo puta bio svjedokom upravo takvog scenarija – stanice podzemne, otvorena ulica, kante za smeće, žardinijere – sve su to mjesta gdje se mogu vidjeti pijani i onesviješteni marljivi radnici, a jedna od stranica koja uspješno prati opisani fenomen je upravo i Shibuyameltdown.
Povratak je neminovan
Četrnaest dana provedenih u Japanu nije ni izbliza dovoljno da bi se stekao kompletan dojam o ovom fascinantnom narodu. Iako je osvrt koji ste upravo pročitali temeljen isključivo na onom zabavnom dijelu putovanja teško se oteti dojmu da japansko društvo ispod površine ne krije i neke ne tako vedre stvari. Alkoholizam, visoke stope samoubojstava i starenje populacije su rak rana ovog naroda koji se unatoč totalnom poniženju u II. svjetskom ratu uzdigao iznad podjela koje Hrvatsku muče dan danas. Iz balkanske perspektive možemo samo s velikom zavišću gledati na dosege ovog nevjerojatno samoorganiziranog puka koji za razliku od Hrvata ne pristaje na kompromise i bezličnu prosječnost. Teško je o tome govoriti, ali za barem polovično shvaćanje kulturne i mentalne kompleksnosti Japanaca u zemlji bi trebali odsjesti minimalno nekoliko mjeseci. I to po mogućnost da ne završite u stanju poput ljudi na slikama u odlomku iznad.Budući da format ove objave nije prikladan za veću količinu fotografija svakako bacite oko na sljedeći Instagram profil gdje će biti objavljen niz fotki s putovanja (ili je već objavljen, ovisno o tome kad ćete čitati tekst). Za kraj obavezno moram zahvaliti i velikom artistu Goranu Popoviću koji je uvelike olakšao moj boravak u ovoj krasnoj zemlji. S obzirom na to da je danas popularno imati vizualni dnevnik, Goran Popović također ima jedan. U moru “artsy” snapshotova i dosadnih blogerskih flatlayeva njegov Instagram predstavlja jedno pravo osvježenje čak i za zahtjevnije štovatelje fotografskog medija. Hi5 bro!
Nastavak (možda) slijedi...
Povezano
