Vatroslav Kuliš
Danas će se u austrijskom gradu Weiz u Kući za umjetnost otvoriti izložba na kojoj će svoje radove predstaviti cijenjeni hrvatski slikar i grafičar Vatroslav Kuliš
U brojnim zapisima o slikarstvu iz 1940-ih i 1950-ih američki slikar Barnett Newman govorio je kako su glazbene metafore, kakve se za apstraktno slikarstvo koriste još od tekstova Vasilija Kandinskog, s početka 20. stoljeća, posve neprimjerene za likovnost. Boje uglazbljuju i usklađuju samo dekorateri, tvrdi Newman, dok se pravi slikar bavi pitanjima spoznaje koju percipiramo kroz sliku. S time na umu razmišljam o opusu Vatroslava Kuliša, od ciklusa Riffovi (nastaloga između 2002. i 2006.), do Centripetalnih fuga koje radi posljednjih pet godina, za koje sam jednom prilikom napisao da zbog dugačkih horizontalnih formata i kružnih formi nerijetko vibrirajućih linija podsjećaju na basove neke skladbe. Evo već tri glazbene metafore. Ali za Kuliša se nikako ne može reći da komponira, da kalkulira s učincima, iako svojim kolorističkim slikama postiže intenzivan dojam, dinamiku, eksploziju, potisak i prasak.
Razlog zbog kojega ne bih rekao da je Kuliš likovni kompozitor krije se u metodi rada koju primjenjuje kao i u karakteru njegove poetike, što su dva teško razdvojiva aspekta stvaralaštva. Njegova metoda je instinktivna, te on podlogu na kojoj slika (a to je klasično slikarsko platno, papir ili u nekim eksperimentima pleksiglas) napada bez plana, ulazi i uranja u nju divljinom svoga neobuzdana nagona. To je i očito na slikama, gdje možemo vidjeti postavke njegove estetike: bogat i bujan kolorit, vibrantne oblike, uznemirena špricanja, kao i snažne geste i ponekad slojevite poteze. Bez skice ili prethodnog proračuna, ovaj umjetnik dobiva često fascinantan učinak zahvaljujući svome osjećaju za boju i potez, instinktu kojemu se prepušta s punim povjerenjem. On je u tome vješt i to glasno pokazuje. Za razliku od njega slikar - kompozitor zna kamo želi ići prije negoli započne sliku. Na tom putu boja mu je samo sredstvo i pritom doživljava iznenađenja koja su manje ili više očekivana.
Djelo Vatroslava Kuliša
Kuliš slika i koncipira sliku u istom trenutku. Ta trenutačnost je element muzičke umjetnosti kojime možemo opravdati nazive njegovih nestajućih rifova ili uznemirenih fuga na kojima se (kao u klasičnom glazbenom obliku toga imena) likovni elementi love, ponavljaju i variraju. Pa čak i centripetalnost iz naziva pretpostavlja silu koja zakrivljuje putanju tijela težeći opisati kružnicu, oblik koji sugerira ponavljanje, ali i dinamiku. Kuliš nam pokazuje vlastitu divljinu na kompozicijama koje ostaju kada siloviti trenutak kreacije (za njega ključan) već odavno prođe. Na izložbi u Kunsthausu u Weizu on predstavlja takve trenutke u tragovima intenzivnog, nesputanog i vedrog stvaranja i prolaženja kroz život, stoji u
Centripetalnim fugama Feđe Gavrilovića.
Izložba
Vatroslava Kuliša ostaje otvorena do 02. lipnja 2018., a može se pogledati u austrijskom gradu Weiz u Kući za umjetnost (Kunsthausu - Rathausgasse 3, 8160 Weiz, Österreich).
